Danas sam opet susrela Krvavu Meri, nakon dugo godina,na glavnoj ulici malog otočkog mjesta, gdje ljetujem od djetinjstva.
Morala bi imati preko pedeset, najviše pedeset i pet… Lijepa je, izgleda dostojanstveno i elegantno, sasvim drukčije nego nekad, davnih godina kad je stekla ovaj nadimak…
Njeno lice sada nekako blista. Na tom licu sad je vrlo malo šminke. Za razliku od nekad… Sada je, ovakvu, više nitko od nas ne bi zvao Krvava Meri, nitko. Kao onda, početkom osamdesetih…
* * *
Prvi put smo je vidjeli onog ljeta kad je Nikica došao s gitarom i naveo i najstidljivije među nama da zaborave komleks ja-ne-znam-pjevati. Bio je vruć dan; cijelo naše brojno tada tinejđersko društvo rasprostrlo se na prostranom platou glavnog kupališta, pokraj starinskih zeleno obojenih klupica; ovdje smo se iz dana u dan izležavali i sunčali, kartali na raširenim spojenim ručnicima, uz gitaru pjevali «Dugme», «Prljavce», «Azru», ako već nismo plivali i skakali sa skakaone ili igrali picigin; katkad smo iz iste ogromne zdjele jeli francusku salatu ili palačinke (već tada sam rado rezuckala, miješala, pekla, kuhala i nitko nije imao ništa protiv, dapače), dok su naše kolektivno klopanje pratile slinećim pogledima debele obitelji stranih (štedljivih) turista…
Krvava Meri odjednom se stvorila gotovo niotkuda; sjedila je na klupi, onako visoka, ogromna, bujnih grudi i širokih bokova, kao noć crne duge guste kose, žarkocrvenih usana, crnom olovkom uokvirenih jasnoplavih očiju, pod debelim slojem pudera i vrlo narumenjena (puno godina kasnije s takvom sam se šminkom susrela jedino u kazalištu), u prozračnoj haljinici žarkih boja, obuvena u večernje sandale ogromnih peta i ukrašenih štrasom… Na svečanoj premijeri ili gala večeri ne bi mogla proći nezapaženo, ta kako je tek mogla ostati neprimijećena na plaži, gdje sva, bilo suha ili od mora mokra tijela s glavama bez frizura, izgledaju slično i, više-manje, neupadljivo…
Buljili smo u nju, čak se nimalo ne trudeći sakriti to, a buljili su i mnogi drugi, naročito mukog roda… Činilo nam se tada da ona to uopće ne primjećuje, ili da joj je posve svejedno, no sada sam sklona vjerovati da je ona itekako svjesna da svi gledaju, da je to i bio njezin cilj; biti drugačija i pošto poto zapažena.
Dolazila je na isto mjesto gotovo svaki dan, nikada je nismo vidjeli da se kupa, ma koliko vruće bilo. Djetinjom maštom i znatiželjom, nagađali smo svašta: da uopće ne zna plivati, da joj je muž pomorac pa da zato tamo sjedi i stalno gleda na pučinu i razmišlja hoće li se on i kada vratiti…
Ona je za nas bila žena-amazonka, zastrašujuća i snažna, tajanstvena i nepredvidiva, drukčija od svih drugih žena.
Dečki su pomalo maštali o njoj i pribojavali se u isti mah, a mi cure raspredale smo o tome kako je moguće da itko na sebe stavi onoliko šminke po toj vrelini, pa smo sa zanimanjem i strpljivim iščekivanjem promatrale njeno lice nadajući se kemijskoj reakciji sunca i znoja sa slojevima boja… No, ona nikad nije ostajala toliko dugo, kao da nam namjerno nije htjela priuštiti to dugo očekivano zadovoljstvo.
A onda se jednoga dana dovezla na ogromnom i vrlo bučnom motoru. Točnije, dovezao ju je golem bradati muškarac. Dugo su bez riječi su sjedili jedno kraj drugoga na njezinoj klupici; ona u jednoj od svojih šarenih kratkih haljinica i pod uobičajenom ratnom spremom boja na svom licu i on, gol do pasa, dlakav, crn, odjeven samo u žute kratke hlačice i crne japanke.
Bestidno smo buljili u njih; onda je Nikica uzeo svoju gitaru (od koje se nije odvajao ni po noći) i zapjevao dobru staru Azru, a ubrzo i mi skupa s njim:
«Zvali su je Krvava Meri,
Nikom nije dala olako;
Voljela je dlakave zvijeri,
Gonila ih strasno dan i noć…»
Post je objavljen 28.09.2006. u 20:46 sati.