Marketing
bajke, prinčevi i bijeli konji
Prošla je već koja godinica otkako sam navršila dvadesetu. Već sam odavno prestala vjerovati u bajke, barem sam tako mislila. Sve do jučer...
Nikad nisam voljela sprovode i mise zadušnice, karmine i gomilu lažno ucviljenih rođaka i rođakinja.
"Oh, tako nam je žao, tvoj je djed bio izniman čovjek..."
Tapšanja po ramenu, zagrljaji i lažni izrazi sućuti, lažne suze, namješteni osmijesi. Da, bio je izniman čovjek, ali oni ga nisu poznavali. Pojavili bi se tek tu i tamo, kad je trebalo posuditi novac za izgradnju kuće, kad bi tražili jamca za kredit za kupnju novog auta, podizanje novog krovišta i što-ja-sve-znam drugo. A gdje su bili kad ih je zaista trebao, kad je ležao u bolnici nakon teške operacije? Ni A ni B. Tek tu i tamo pokoja rijetka čestitka za Božić ili Uskrs. Bože, kako mrzim licemjere...
Među svom tom gomilom dvoličnika koji su prisustvovali karminama zapazila sam i njega. Nije ovo bilo prvi put da smo se vidjeli, poznajem ga već dugo, dugo, još od djetinjstva. Djed mu je pomogao u teškoj situaciji i pružio mu priliku zaposlivši ga u svojoj tvrtki, a on je ostao uz njega do samog kraja. I istaknuo se među svim tim koristoljupcima baš po tome što se iskreno vidjelo da mu je stalo... Neke se stvari ipak ne mogu odglumiti, a u njegovim sam velikim zelenim očima jasno mogla vidjeti tugu zbog odlaska osobe koja mu je prije mnogo godina gotovo pa spasila život.
Ne mogu objasniti to što se dogodilo između nas. Još uvijek sam zbunjena i cijela mi novonastala situacija nije nimalo jasna. Izišli smo u dvorište i satima razgovarali. Nisam bila ni svjesna toga koliko toga u biti imamo zajedničkog, kako nam se neke ideje i životni stavovi poklapaju. Znam da nije savršen, iza njega je prilično burna prošlost, teško djetinjstvo i dio mladosti. Ali uspio je, izdignuo se iznad svih problema i svima pokazao koliko su se prevarili u njemu. A između nas kao da je frcnula neka iskrica. Dosad je uvijek bio samo simpatičan djedov osobni savjetnik, ali od sinoć ga promatram nekim sasvim drugim očima.
Razmijenili smo brojeve mobitela i danas se cijelo jutro dopisivali. Prije oko sat vremena stigla mi je SMS poruka na koju još nisam odgovorila. "Ako si slobodna sutra oko 11, možemo na kavu. Što kažeš?" Ne znam ni sama što bih napisala. Znam da se ne radi samo o prijateljskom pozivu na kavu, osjetila sam jučer kako me promatra, nekim svojim riječima i gestama mi je to dao do znanja. Ponekad jednostavno instinktivno mogu osjetiti kad netko želi od mene više od prijateljstva, nešto je u zraku...
I nisam ni ja ravnodušna prema njemu, dapače, sviđa mi se to što je totalno drugačiji od mojih balavih vršnjaka kojima je najveći domet u uletima curama rečenica tipa: "Ej, mala, kak imaš dobre noge/sise/dupe/nešto treće, ajmo na cugu!" Nisam niti sigurna da trenutno želim vezu, ne vjerujem više u prinčeve na bijelom konju. Previše sam se puta opekla, tu je toliko negativnih iskustava...
Brine me i to što je toliko stariji od mene, radi se o petnaestak godina razlike. Tko zna kako bi to funkcioniralo, ja balava i ne još posve zrela u ranim dvadesetima, a on se već blago bliži i četrdesetoj. A opet, život je samo jedan a on me privlači, o da! Cijeli mi se dan mota po glavi i ne mogu ga izbiti iz nje. Ne ide pa ne ide, koliko god se trudim. Možda bih se jednostavno trebala prepustiti i iskoristiti priliku.Tko zna? Možda prinčevi ipak postoje? Riskirat ću i poslati mu SMS: "Može", pa kud puklo da puklo. Carpe diem!
Post je objavljen 28.09.2006. u 16:53 sati.