bili smo klinci, jedva 19 godina u prosjeku. Nedjelja predvečer, povratak sa vikenda sa ekipom u vikendici na osami, u starom didinom stojadinu trešti Pearl Jam, nas tri mamlaza...Negdje kraj Marine prestigne nas Dado u tatinom Yugu. Naime, vozio je 4 curetka i MORAO nas je prestići. E, da ne bi. Naravno da na to odgovorim spuštanjem u nižu brzinu i nabijanjem gasa. Gogi i Bagi su odmah počeli urlat da šta radim, da pustim budalu u kurac itd. itd. itd. I nisu prestajali sve dok se stojka nije našla usporedo sa južinom, te kada je bilo potpuno jasno da smo brži i da je okuka naša, Gogi i Bagi, a pogotovo Bagi, su u trenu promijenili ploču i počeli se smijat ekipi iz Yuga, Dadi petavat roge i vikat mu da je loš...
Ta nevjerovatno nagla, trenutačna promjena mišljenja, stava i ponašanja me još dugo kopkala. Sve do ponedjeljka ujutro, kada sam kao i milijun puta do tad, gurao sve pred sobom pokušavajući se ugurati u pretrpan autobus do škole. Dok sam još stajao van autobusa govorio sam da se pomaknu jer da u sredini autobusa ima mista za još deset ljudi. Trenutak kasnije, tek sa jednom nogom u busu, urlao sam klincu iza sebe da se ne gura jer da više nema mjesta.
Ova epizoda mi je pala na pamet danas kad sam pokušavao stići do lifta prije negoli se vrata zatvore, a iz lifta se smješkala prezgodna gđica, očito zadovoljna što mi je uspjela pobjeći pred nosom.... A u stvari mrzim dijeliti lift sa neznancima.
Pih..
Ljudski je um neiscrpno vrelo pihova
Post je objavljen 28.09.2006. u 12:05 sati.