Pjesma od Georgea Michaela zove se CARELESS WISPERD i upravo ju slušam. Ali to nije jedini razlog moje sreće. Naime, u srijedu sam se upisala na ples, točnije, na latinoameričke plesove. To je želja moga tate, koji me svake godine tjera da se bavim nekim sportom, mada ples i nije neki sport, ali dobro. I svake godine, osim prošle, poslušno sam se bavila odbojkom, mažoretkinjama, košarkom, plivanjem, pa opet odbojkom. Ne znam što je to sa mnom, ali ja mislim da jednostavno nisam stvorena za fizičke poslove. Mislim, lijepo pišem, u crtanju mi nema ravnog, (tako mi barem kažu), imam dobre ocjene i ako izuzmemo matematiku prilično sam pametna. Ali iz tjelesnog uvijek imam 3 (da slobodno me ismijavajte sada, ha, ha, ha), ne znam, ali jednostavno NE MOGU brzo trčati, skočiti daleko, napraviti 25 trbušnjaka u jednoj minuti, i ne mogu i točka. Možda sam jednostavno… glupa i nesposobna, ali nervira me to što moj tata to ne razumije. Stalno mi govori da se moram nečim baviti, ali kamo god sam išla, bila sam najgora. I dosta mi je toga. Dosta mi je ponižavanja! Išla sam na odbojku kod jedne retardirane trenerice i imala retardiranu grupu koja me maltretirala nakon treninga i prije njega.
Jeste li se ikada osjećali kao crna ovca? Je li ikada zbog vas vaša ekipa izgubila? Ne. Zašto? Jer sam ja vjerojatna jedina na svijetu kojoj ništa ne ide. Ne mogu i gotovo! Trudim se, ali ta lopta nikako ne može pogoditi cilj.
Ništa nije bilo kako treba, i svake noći sam plakala. A tata je ustajao pri svome.
Tako je bilo i sada. Morala sam ići i gotovo. Jer vi ne znate kako je to kada me on smrknuto pogleda i podigne ruku… jednostavno mu se ne mogu suprotstaviti. I tako, upisao me na taj ples, a ja sam, dok sam se vozila u tramvaju, odvrtala u glavi sve najgore moguće scene. Kako se taj glupi profesor dere na mene, jer ne mogu uhvatiti ritam, kako me svi gledaju kao da sam najgore smeće, ja, plačem u svom krevetu i ne mogu zaspati od silne muke.
Došla sam tamo, otvorila vrata u sebi govoreći: Ne obaziri se na uvrede. Ti si jedinstvena. Ti si posebna. Najbolje pišeš. Najljepše crtaš. Kladim se da oni ne mogu ni crtu povući kako treba. Kladim se da ne znaju ni što su to komplementarne boje….
I tako dalje. Nemojte misliti da sam umišljena, to sam si govorila da se ohrabrim.
Ušla sam. Bila je to jedna velika prostorija, a na jednoj strani bilo je veliko ogledalo koje se protezalo sve do kraja sobe. Parket je bio uglancan i čist. Na kraju sobe bili su veliki zvučnici, dvije-tri stare stolice, i stolić sa nekakvim papirima.
-Bok.-
Rekao je netko. Okrenula sam se da vidim tko je to, jer mi je glas zvučao poznato. I, je, pogodila sam. Bile su to Perlica i W. F.
-Hana, što ti radiš ovdje? Vjerojatno si zalutala ne? Ovo ti je plesna škola.-rekla je W. F. a Perlica je prasnula u visoki smijeh koji je glasno odjeknuo u praznoj sobi.
Čim sam ih vidjela "znala" sam da je ovo loša ideja i da će mi ples biti još jedna godina pakla jer W. F. odlično pjeva, odlično svira klavir, i odlično pleše. I poznata je po tome. A ja? Nemam glasa, svirati, hajde dobro, to znam, ali zato nemam nikakvog osjećaja za PLES. Nemam nikakve šanse naspram nje.
A što je najgore, ona to sve zna, jer mi je, prije W. F. bila B. F. (čini se tako nevjerojatno, zar ne).
Došlo je još nekoliko cura, mlađih od mene, negdje 6. razred. Manja grupica dečki iz 7.c, među kojima su bili i Pavao i Mateo. Pavao je odmah uočio B. F. i prišao joj te ju cmoknuo u obraz a onda zbrisao natrag s ostalima. Mateo mi je bacio nekakav žalosni pogled. A W. F. je cvala kao cvijeće u proljeće. Pa kako je sladak, kako je ovo, kako je ono. I došle smo na temu zašto ja ne furam s Mateom.
-Zato što… Ma nemam ti se ja što objašnjavati. Ne furam i točka. Što ti nisi s Pavlom?-
Perlica se opet nasmijala a W. F. ju je vjerno pratila, kao i uvijek.
-Pa ja i jesam s njime.-
Neki me grom ljubomore u tom trenutku ošinuo, i mislila sam da ću se oteti kontroli i nasrliti na B. F. Kako to da ONA, tako grozna i tako užasna, i sve… Kako ona ima dečka, a ja ("koja sam puno bolja od nje") ga nemam? To mi je samo dodatno spustilo samopouzdanje i raspoloženje.
A onda su došle još neke cure. Starije od nas godinu dana. Hihoćući su prošle kraj nas.
A onda, vrata su se otvorila opet, i došao je profesor.
WWWWWAAAAAAAAAAAAUUUUUUUUUUUUUUUU
Koji je tako mlad, ima negdje 20 godina ili možda malo manje, koji se bavi plesom u slobodno vrijeme i kojemu treba džeparac pa je zato organizirao taj ples za učenike naših godina. Ful je zgodan, ima blago pločice, znate, ne ono da se sad jako vide, nego ono, nema salo nego mu je trbuh svršeno ravan. Šteta što je na sebi imao traperice i široku zelenu majicu… Ima prekrasno čisto lice, crne oči smeđu kosu. I jamice u obrazima. Ukratko, izgleda O D L I Č N O.
Sve su cure buljile u njega. U to spadam i ja :-)
Odmah mi se svidio način na koji je pričao, gledajući svakoga u oči, a ne kao ja, ja uvijek skrećem pogled… NE nisam se zaljubila, Bože sačuvaj, pa on je najmanje 4 godine stariji od mene, ali, samo kažem da je simpatičan i da mi se sviđa. Kao osoba.
Baš kada je rasporedio sve (cura + dečko = 1 plesni par), i došao do mene, jer sam jedino ja ostala :-(, nitko nije htio biti sa mnom. I trebala bih plesati s njime, što i nije tako loša ideja, ali dogodilo se nešto mnogo bolje.
Vrata su se još jednom, posljednji put te večeri za vrijeme sata, otvorila.
I da, odmah sam ga prepoznala. Te zelene oči poput mojih, taj stas, lice, osmjeh.
Bio je to ON.
Ne onaj O. N., moj prvi "bojfrend", koji mi je priredio najgore moguće scene, nego on, DEČKO.
Kada je otvorio vrata, nekakav vjetar je zapuhnuo, i prepoznala sam taj parfem, odmah sam znala da je to on. Ne fantaziram. Samo sam…… zaljubljena.
-Oprostite što kasnim-rekao je zbunjeno, jer su sve oči bile uprte u njega. Profesor (o moj Bože, ta mu titula uopće ne stoji, mislim da ću mu morati smisliti ime) je kimuo glavom i rekao nešto kao nema veze. Zabilježio ga je na papir. A onda je rekao: -Ti možeš biti u paru s onom tamo curicom (da tako me nazvao ha, ha, ha).
-Kojom?- rekao je i zagledao se među šestašice vjerojatno tražeći slobodnu.
-Onom.-rekao je Profesor i pokazao na mene.
Svi su se okrenuli prema meni, a ja sam ponovno osjetila ONO. ONAJ osjećaj, kada bi svi buljili u mene kao da sam najgore smeće, kao da ništa ne mogu, kao da sam užasna, užasna.
Usprkos situaciji, osmjeh mi je izletio, ne znam od kuda, valjda ona posljednja mrvica mene same koja je ostala u meni. Zagledala sam se u svoje cipele, točnije, balerinke, proučavajući bijeli konac kojim su izvezene.
Nisam ni primijetila kada se pojavio kraj mene.
-Dobro!-rekao je Profesor i pljesnuo rukama. –Počinjemo! Ples se uči korak po korak…-
Podignula sam glavu i odmaknula šiške sa čela. I shvatila da me gledao cijelo vrijeme. A kako me gledao, čovječe, u oči. Mislila sam da ću umrijeti od tako jakog kucanja srca. Profesor je upalio pjesmu. I još jedan pogodak. Bila je to pjesma Georga Michaela, koju sam spomenula na početku posta! O moj Bože! Koja neizmjerna sreća!
-Volim ovu pjesmu.-rekao je DEČKO gledajući me i dalje.
-I ja.-šapnula sam.
Sve mi je izgledalo kao u nekom dobrom filmu. Primio me za ruke, a ja sam bila na sto muka. Nisam više mogla izdržati takvu blizinu. Nisam ga vidjela danima. A sada stoji tu i gleda me u ruke i drži za oči. Ovaj, ha, ha, mislila sam, gleda u oči i drži za ruke.
I ostatka se ne sjećam. Ne sjećam se naziva plesova, valcer ovaj, valcer onaj… Ništa. To nije čak ni ušlo u jedno uho da bi moglo izaći kroz treće. E, ovaj, drugo.
Znam samo da sam se ubrzo opustila, i da me više nije bilo briga za W. F. i njezinog glupog Pavla ni Perlicu koja je plesala sa Mateom. Ni za poglede koje su mi možda upućivali. Ni za Profesora.
Samo sam plesala, plesala, krivo i naopako, ali plesala sam, u njegovim očima, zelenim kao livade, u prostoriji, u srcu, u glavi, plesala sam.
A on me držao oko struka… I možda sam sve krivo protumačila, možda je on sa mnom plesao samo zato što nije mogao niskim drugim, možda me mrzi, možda mu uopće nije stalo do mene, a vjerojatno i nije, ali meni se tada sve činilo tako savršenim, da nisam razmišljala o ničemu samo o tome kako je moj tata pravi. Svaka čast.
Ne bi bilo ništa ljepše od toga da naslonim glavu na Dečkovo rame, i njišem se lijevo, desno, desno, lijevo, natrag, lijevo, natrag desno, naprijed, naprijed…
Ples je srijedom i petkom od 20 h do 21:30 h.
To je 3 sata tjedno plešući s Dečkom! Tata pravi si! Tako mi je drago da sam se upisala na ples.
U srijedu smo učili neki ples u kojem nije bilo baš previše dodira :-( , ali svejedno, plesala sam s NJIM. I sretna, sam ,sretna, tako S R E T N A. Jedva čekam sutra!!!
I svima želim poručiti da sudbina možda ne postoji, ali znajte da se sve događa s nekim razlogom.
Da nisam otišla na ples, tko zna bi li ikada više vidjela Dečka?
Ne da mi se više pisati, idem odgovoriti na vaše komentare koji me uvijek razvesele, a ujedno, ni nemam više ništa posebno za napisati, rekla sam sve što sam imala za reći.
Želim svima ugodan ostatak vikenda!
Vaša preprepreprepreprepreprepreprepre sretna Hana!
PS:
Pokvaren mi je internet pa ću vam se od sada javljati samo kada imam informatiku.
Post je objavljen 28.09.2006. u 11:27 sati.