Povijest tijela krvava je i bolna. I moje sjećanje čak boli kada se toga sjetim. Pa ipak, bez mesa i kostiju koji me i sada služe, nikada ne bih vidio plava i ljubičasta svijetla, tramvajske žice vezane u prigradske mreže, druge neobične duše u crvenim i zelenim zimskim kaputima, pahuljice snijega. Barem ne ovim očima.
A bilo je ovako. Dogodilo se to jednog jutra 2002. pred jednim ogledalom, bez nekog naročitog i posebnog razloga. Ustao sam iz kreveta da nisam niti znao, da tako kažem, nakon noći za koju bi baš svako, ako bi želio, mogao reći da nije bila nimalo neobična i posebna.
Okruglo lice s nosom, ušima i podočnjacima gledalo me s ogledala. Lijepo, pravilno, produhovljeno, s dva neopisivo duboka oka, ali ipak, jedno obično ljudsko lice i glava za koju se sasvim sigurno može reći…
…da je i ostatak tu ispod. I tada sam shvatio gdje sam i što to znači. Ja sam na ovom svijetu.
Opet sve to uzaludno, sporo kretanje. Sudaranje s drugima, dodir s kvakama, pa govor. O Bože, toliko riječi, a da nitko u stvari ne zna zašto. Odjednom sam bio mrzovoljan i razočaran, a što je bilo najgore od svega… E tu su počinjali problemi. Svim drugima oko mene, a bilo je tu još tijela, koja su se baš kao takva i nosila, nije bilo ništa neobično ili nelagodno. Čak suprotno, bilo im je ništa, na moj užas, sasvim normalno. Sva ta gungula i buka. Kao da je svatko od njih znao zašto je baš nužno, tijelom u bolju budućnost, da se tako izrazim.
Pri svakom nespretnom dodiru govorilo se izvini, ili još gore, oprostite, a gomila očiju naviknuta na odsjaj drugih tijela u očima, gurala bi se u tramvaju i drugdje, kihala, meškoljila se, dizala i spuštala ruke, a netko bi i potiho prdnuo, dok bi ostali prestajali disati i crvenili u licu. I nikome nije bilo niti najmanje smiješno. A sve skupa bilo je urnebesno i divlje za umrijeti od bolova u trbuhu. I svemir je, koliko se sjećam, poplavio od smijeha te vrste. No meni je zapeo u grlu, ko neka knedla s dvije koštice.
I sva ta tijela nabacana u bizarne velegradske kutke i situacije i sva ona ostala tijela iz viceva i šala vremena, išla su na živce. Moje pogotovo. Tada su slike stale, umio sam se i sve je bilo baš kao i danas.
Post je objavljen 27.09.2006. u 21:02 sati.