Pregled posta

Doris Šarić Kukuljica, glumica

OSNOVNI PODACI
ime: Doris
prezime: Šarić Kukuljica
spol: žensko
datum rođenja: 17.03.1960 u Dubrovniku
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug: Ivo Kukuljica

Film i TV:
"Duga mracna noc" (2005) TV Serija .... Milada
Duga mracna noc (2004) .... Milada
Polagana predaja (2001) .... Blagajnica
Kuca duhova (1998) (TV) .... Ana
"Olujne tisine 1895-1995" (1997) TV Serija .... Mireille Deltour
Sedma kronika (1996) .... sestra Rozalija


Doris Šarić Kukuljica
Žene pomoraca i olujno more
Je li Doris Šarić bila zla ili je mučila drugu djecu kad zbog nje nitko nije htio dobrovoljno u dramsku grupu u osnovnoj školi – Ne treba se čuditi što je ovo ljeto takvo kakvo je, vjetrovitije i kišnije nego inače, oblačnije i sumornije, jer da je drukčije ne bi odgovaralo 'Ekvinociju', novoj veličanstvenoj predstavi koja se uvrstila u povijest 'Igara' i prije premijere na Bijelim stijenama na Lokrumu koje kao i naše živote oplakuje, udara, grli i miluje more – Zašto je redatelj Joško Juvančić Jupa ometao razgovor poznate glumice za Dubrovnikportal i k tomu se odbio ispričati…
Nije bila ni jača, niti viša od drugih učenica. Dapače, bila je mirnija od njih. Često zamišljena, rukom podbočene brade. Redala je Doris Šarić petice, ali se ne bi moglo reći da je bila bubalica. Iako je odmah pamtila sve što bi pročitala, nije se prepustila blagodati odgovaranja napamet što bi joj bilo lakše kad je već prirodno obdarena fotografskim pamćenjem. Ova sadašnja mladost se ne sjeća školskog sustava od prije, recimo otprilike, tri desetljeća. Ima i sličnosti i razlika, a jedna među njima je učenje pjesama napamet. Tada ih se učilo više, posebno u nižim razredima. Je li razlog tomu bilo vježbanje mozga, ili navika učitelja iz njihove mladosti, nije potpuno jasno, tek pjesme su se učile i učile. Bile su pomno birane, pamtljive i dojmljive. Poslastica u školskom gradivu. Ali, nije svakomu bilo lako zapamtiti i izgovoriti bez pogreške nekoliko kitica. Željko (ne zove se tako, ali će se prepoznati ako ovo pročita, a i drugi će njegovi vršnjaci znati o komu se radi pa je za ovu prigodu dobio lažno ime) se satima mučio učeći pjesme. I opet ih ne bi znao kada bi došao u školu. Nije bio glup. Rješavao je zadatke iz matematike i fizike kao od šale, ali naučiti pjesmu napamet nije mogao bez dosta truda i vremena. Trebao mu je podsjetnik. Uloženi rad je rad i čim bi se sjetio prve riječi mogao je izgovoriti kiticu bez pogreške, ali onda bi stao i ne bi se mogao sjetiti početka prvoga stiha nove kitice. Mogao je posegnuti za knjigom, mislite? Nije to bilo lako. Pazili su nastavnici na svaki pokret učenika, na svaki skrenuti pogled. Nisu se bunili zbog plaća, nisu bili bezvoljni, niti ravnodušni. Radili su iz ljubavi i smatrali da im je najveća plaća ugled prosvjetnoga radnika, kako su tad sami sebe zvali, a izraz djelatnik rabili su za neka lakša, manje prohtjevna zanimanja. Trebao je uzeti diktafon, rekli bi sadašnji đaci, ali tad ih nije bilo, ne samo ovih digitalnih, nego ni onih s magnetnom trakom koji neumitno odlaze u povijest. Zato je Željko, i ne samo on imao pomoć Doris Šarić. Sjedeći iza njega šapnula bi mu prvu riječ prvoga stiha svake strofe i Željko bi govorio pjesmu bez daha i divio se sebi. Usprkos nesebičnoj želji za pomoći drugima, zbog Doris Šarić nitko nije htio ići u dramsku i recitatorsku grupu. Kako su i te slobodne aktivnosti u osnovnoj školi 'Nikica Franić' postojale, neki su ipak morali. Ali, nitko dobrovoljno. Sa svakim drugim da, ali s Doris Šarić ne. Je li Doris bila zla ili je mučila drugu djecu? Trebalo bi se prisjetiti, ali za to je nužno i vrijeme pa ostavimo odgovor za kasnije. Ipak se radi o razdoblju između 1966. i 1974. godine.

Ljeto u tijeku, srpanj 31. godine 2004. U ugodnoj dvorani za sastanke u palači 'Dubrovačkih ljetnih igara' okupili se stvaratelji i suradnici novog uprizorenja Vojnovićevog 'Ekvinocija'. Za stolom sjede ugledna kazališna imena: redatelj Joško Juvančić Jupa, scenograf Marin Gozze, direktor 'Igara' dr. Ivica Prlender, predstavnica sponzora poduzeća 'Ina' Ivana Prohić, voditeljica Press ureda Nora Krstulović, glumci Kruno Šarić, Nikša Kušelj, Doris Šarić Kukuljica, Olga Pakalović, Srđana Šimunović i… Lako je pogoditi. Mora biti netko od Martinovića, to znate. I Jupa se zapitao kad je dijelio uloge kakva bi to velika predstava u Dubrovniku bila, pogotovo Vojnovićevo djelo, da netko od Martinovića nije u njoj. Ovom prigodom ne glumi ni Miše, niti Maro, nego Perica Martinović. Dok su uvodničari izricali velike misli, prošao je zvanični fotograf ovogodišnjih 'Igara' Željko Tutnjević, nagnuo se i šapnuo mi na uho: - Pogledaj Pericu, ima haljinu izrezanu točno gdje treba. Čučnuo je i snimao je tražeći najbolji kut. Škljocao je i škljocao dok nije naglo pocrvenio u licu. – Je li moguće da se Tutanj počeo sramiti? – pitao sam se začuđeno. Željko se dignuo i opet približio mome uhu: - Pravi sam 'Željko Debeljko'. Umalo nisam dobio grč dok sam čučao. Trbuh su mi bola koljena i zvjezdice zatitrale pred očima. Osjećam i da sam se od muke zacrvenio u licu ali bit će slika. Bit će slika!

Doris Šarić je pomno slušala ostale sudionike razgovora. Podbočila je bradu rukom i tog sam trena ugledao onu učenicu 'Nikice Franić' kako u jednako takvom misaonom položaju provodi školski odmor. Priznajem, prečuo sam nekoliko rečenica, ali me nije bilo briga jer su se vremena promijenila pa mali diktafon zapamti i ono što mozgu promakne. Prenuo me iz sjećanja na djetinjstvo Nikša Kušelj. Hvaleći Doris na sva usta, rekao je kako mu je savjetima nebrojeno puta pomogla i kako s njom uživa igrati bilo koju ulogu i onda, znam da ćete se i vi sad naljutiti, kao što sam i ja, prozborio: - Slobodno mogu reći da je Doris Šarić Kukuljica moja kazališna mama. Uh, što me to pogodilo! Kako će mu biti mama pa makar i kazališna kad je tako mlada. Zar nije sa mnom išla u školu? Zar nije gotovo jučer sjedala na školskom odmoru jednako držeći glavu. Možda ne zna taj Nikša Kušelj da me živcira otprije. Kako ne bi. Prvo, moja ga rođena žena smatra jako zgodnim i opisuje 'izgleda poput pravog glumca' kao da na svijetu ne trebaju postojati i ružni glumci. A drugo, ovo mi je još više krivo, stalno zabacuje onu gustu, crnu kosu koja se namješta kako god on poželi. Veliko čudo. Kao da i ja nekad nisam imao kosu.

Ekvinocijo me obuzeo od bijesa. Ekvinocijo s o na kraju, a ne ekvinocij u značenju ravnodnevnica. Pravo pravcato olujno nevrijeme, što je manje poznato značenje zaboravljenoga starodubrovačkog izraza kojega je Vojnović ostavio vječnosti.

- More nam određuje sudbine, ne samo meni koja od djetinjstva u vlastitoj obitelji do danas proživljavam odlaske pomoraca. U 'Ekvinociju' glumim Jelu, i osjećam svaku, ama baš svaku Vojnovićevu riječ kao svoju, jednako kao što ih osjećaju sve žene i majke pomoraca čiji dragi pate u olujnim nevremenima. Uopće se nisam premišljala hoću li prihvatiti ulogu u 'Ekvinociju' ili neću jer mi se čini da je pisana za mene, da sam ja jedna od tih Jela koje su strepile za svojim pomorcima, kako u prošlim stoljećima, tako i danas i sutra.
- Kada je Doris Šarić odlučila postati glumica? Još u osnovnoj školi?
- Tad još uvijek nisam znala što hoću. Presudan je bio Studentski teatar 'Lero' koji je u moj život ušao kao igra u gimnazijskom dobu, a postao je ozbiljan potporanj upisu i kristaliziranju mojih zamisli što i kako sa sobom.
- Na prijemnom nije bilo poteškoća. Jeste li imali vezu?
- Nisam. Samo glasine spominju veze za upis na Akademiju, ali najvažnija je dobra priprema, nadarenost i želja za bavljenje glumom.
- Zadnje tri godine radite i kao asistent profesorice Helene Buljan na Akademiji pa se drukčiji odgovor nije ni mogao očekivati. Ali, uvijek je moguće pitati nekoga tko se nije uspio upisati, zar ne?
- Rekla sam istinu. Mjesta je jako malo. Kad sam se ja natjecala primali su nas samo devet. Može se dogoditi da i među onima koji se ne upišu ima jako nadarenih osoba jer nema dovoljno mjesta koliko ima izvrsnih kandidata, ali ne i da se upiše netko tko ne može postati dobar glumac.
- Koji su Vam glumački uzori?
- Ima ih više. Nezahvalno je nabrajati jer nekoga mogu preskočiti pa se onda gristi zbog nepravde koju sam počinila.
- Ne trebate nabrajati. Naprotiv, odlučite se na samo jedno, jedino ime…
- Jedno jedino?
- Upravo tako!
- Milka Podrug Kokotović.
- S njom ste igrali u Kazalištu Marina Držića, a potom ste ga napustili i zaputili se u Zagreb?
- U Dubrovniku sam poslije Akademije nastupala devet godina, da bih se odlučila na prijelaz u ZKM. Zvali su me i ranije, iz drugih kazališnih kuća, ali mi se nije bilo lako odlučiti na odlazak. Ne volim mijenjati kuću u kojoj radim. Tada sam pošla zbog potrebe za novim umjetničkim izazovom kojega sad nalazim u novim predstavama. S gostovanjima na 'Igrama' sasvim mi je dovoljno promjena.
- Kako je opet igrati u rodnom gradu i umjesto 'naše male Doris' dolaziti kao veliko ime hrvatskog glumišta?
- Nikako ne bih voljela da se objavi nešto slično. Ne volim da me se preuveličava. Ja samo radim svoj posao i uživam u njemu.
- Napiši da je Doris Šarić stvorila lik Jele u 'Ekvinociju' kao nitko do sada – upao je nepozvan u razgovor redatelj Joško Juvančić Jupa i nastavio – mene je Doris oduševila, mene je ushitila, mene je toliko zadivila da sam joj na probi zapljeskao…
- Čekajte malo, razgovaram s Doris. Spomenut ću Vas u uvodu i to je dosta, odužit će mi se razgovor pa ga nitko neće do kraja pročitati.
- Onda ovo stavi na početak. Napravili smo dobru predstavu, uvjereni smo da će 'Ekvinocijo' i kritičari hvaliti, ali Doris je svoju ulogu odigrala maestralno i moraš to napisati.
- A ako ne napišem?
- Onda ti nikad više neću dati izjavu, nećeš moći doći ni na jednu probu, niti na jednu moju predstavu…
- A da se ispričate umjesto što prijetite?
- Neću! Nema isprike! Želim da se zna da ni najbolji glumac ne može često dati sebe poput Doris u 'Ekvinociju'. Ne radi se samo o moru, olujama i ženama pomoraca. 'Ekvinocijo' igramo danas jer nam odgovara na pitanja što je i gdje je nestao naš zavičaj, tko smo i kamo idemo. Doris nam je pomogla ispričati Vojnovićevu priču kojom se oslobađa bolno saznanje o olujama i brodolomima našeg vlastitog života.

Govorio je Jupa još. Neka je. Ima pravo. Ali ne mora mu se sve objaviti. Posebno ne u tuđem razgovoru. Ali što jest – jest, svoje je rekao na Lokrumu. 'Ekvinocijo' je veličanstvena predstava, koja je odjekom među ljudima i zaljubljenicima u kazalište ušla u povijest 'Igara' i prije premijere. Nisu samo Jupa, njegovi kazališni suradnici i glumci zaslužni, nego i tehničari. Glumci su opremljeni 'bubama', špijunskim mikrofonima koje smo nekad gledali samo u akcijskim filmovima. Zahvaljujući njima, glas im se čuje i riječi razaznaju usprkos huku mora koje oplakuje, udara, grli i miluje hridi. Ne smeta ni pomamljeni ljetni vjetar što mrsi krošnje borova. Ne, nije ovoga ljeta vrijeme loše. Ono se samo podredilo 'Ekvinociju', olujnom nevremenu u prirodi i našim životima. Neka vas ne prestraše komarci. Namažite se nečim i ne dajte im blizu. Obucite duge rukave. Neka vas ne smete ni noć, ni vjetar, ni Mjesec što motri Lokrum. Isplati se poći i doživjeti 'Ekvinocija'. Imao je i Vojnović, kao i mnogi drugi pisci izvrsnih, dobrih i loših djela. Neka nisu vrijedna spomena. Ali, 'Ekvinocijo' spada među ona koja su ga uvrstila u besmrtnike. Žene i majke pomoraca znaju zašto. Zna i Doris Šarić Kukuljica. Njezin muž Ivo Kukuljica, kao što joj je i otac činio, plovi, odlazi, vraća se i opet odlazi. Umjesto da se navikne, njegovi joj odlasci postaju sve teži, sve bolniji.

Ah da, Doris Šarić u osnovnoj školi? Skoro sam zaboravio. Je li bila zla i je li mučila drugu djecu kad nitko zbog nje nije htio u dramsku grupu? Nisam ni ja. Ma kakvi. Bez moje volje uputila me draga nastavnica iz hrvatskoga Ivanka Glavović. Nije pomoglo moje pravdanje da nemam vremena. - Kad možeš biti u literarnoj, možeš i u dramskoj grupi – odlučila je. Izdržao sam jedan školski sat. Potom se brzo upisao u zemljopisnu i prirodoslovnu grupu, ostao u literarnoj i izvukao se od dramske na račun preopterećenosti. Zašto? Je li me Doris mlatila? Nije, ne bi Doris ni mrava zgazila. Nije nikoga udarala, ni štipala, niti noktima grebala. Ali, bila je toliko bolja od svih drugih dok bi recitirala ili glumila pa bi na školskim priredbama svi samo u nju gledali, samo bi nju slušali. Koliko god se trudili ostali koji su s njom nastupali, djelovalo je kao da se muče, kao da se prisjećaju i jedva sriču riječi. A djeca ne vole biti u drugom planu. Još manje u trećem kao što smo mi u odnosu na Doris i njezine glumačke i recitatorske sposobnosti bili.








Post je objavljen 28.09.2006. u 00:00 sati.