Podigao si nježno mahovinu
da zadrži svoj travnati oblik
i onda si ispod nje
zakopao moj leš.
Obukao si me u zelene boje
da se stopim sa šumom
koju nikada nisam voljela
ali sada
odluka je bila tvoja.
Bespomoćno sam ti pokušavala
reći da me
ne ostavljaš samu,
da me ne pokriješ zemljom,
da sam još uvijek živa
i svjesna svega
ali ti si i dalje
zgrtao zemlju po meni
želeći što prije
završiti posao,
odtugovati svoje
i nastaviti sa životom.
Prije negoli si mi pokrio lice,
još si jednom zastao,
popipao bilo
mog ledenog vrata
za koje znam
da nije odavalo moju živost,
podragao me po kosi.
Lice ti je bilo ispaćeno,
prvi sam put vidjela
podočnjake pod tvojim očima.
Ni sad nisam vidjela suze
jer ako si i plakao
bilo je to onda kad te nitko
ne vidi.
Čak ni leš.
Uskoro, i tijelo će mi pojesti crvi.
A ja ne osjetim bol.
Uskoro, i negdje ću odlebdjeti
s ostalim dušama,
u poluživot
čiji mi je poredak društva
još nejasan.
A moraju tek odlučiti o meni.
"Živa sam!"
To su znaci poručivali leševi
na sprovodima,
na odrovima,
nad lomačama.
Za koje smo mislili
da samo zbog prestanka vitalnih znakova
više nisu u elitnom krugu živih.
A nitko ih nikada nije čuo.
Jer ljudi ne čuju ni žive.
Dok sam sklapala oči, znala sam,
nada je ono
što moram zaboraviti prvo.
Post je objavljen 27.09.2006. u 13:46 sati.