Meni je totlno u krvi brukat se pred dečkima koji mi se sviđaju.. strašno..prestrašno... čovjek mi se cerio u facu sa smajlom od uha do uha... neću komentirat..
Gledam svoje frendice...gledam sve oko sebe..mislim si, jebote zakaj sam ja tak sretna? Mislim one jauču kak nemaju dečke...ja sam sretna a isto ga nemam... Gledam, one oče nekog da ih mazi i pazi, da ih čuva, one su tužne...I ja to isto oću..ni ja to nemam..al ja sam sretna.. Zašto? Dal ja više cijenim one male stvari? Dal više uživam u životu? Nebi rekla.. ja sam samo zaljubljena... A tad je sve lijepo... Lijepše je bit nesretno zaljubljen nego povrijeđen od osobe u koju si zaljubljen...
Želim... Zapravo želim da mi on da do znanja na neki način dal postoji išta što on osjeća prema meni... Želim ga neprestano gledati.. njegove okice... njega u cjelini.... Želim da shvati da mi se sviđa... Želim ga zagrlit i nikad ne puštat... Danas sam ga željela utješit..makar nije bio tužan... Želim ga poljubit... Želim ga dodirnuti onako slučajno kao neki dan i ne pomaknut se nego ostati uz njega.. Želim ga imati uz sebe uvijek i stalno...
Gledam ja opet svoje frendice i one su tužne... Fali im ljubav.. Padaju u bed malo pomalo..iznutra...a izvana se smiju... Točno znam kako se osjećaju.. I ja sam se tako osjećala jedanput... Izvana sam se smijala (pogotovo u njegovoj blizini), a iznutra padala sve niže i niže...svakim danom spuštala bi se... svakim danom pitala bi se gdje sam pogriješila...svakim danom tražila sam razloge ondje gdje ih nije bilo... Na kraju sam shvatila da ponekad jednostavno treba pustit sve onako kako je i ne tražit pogreške ili druge mogućnosti... treba nastvit živjet kako znamo i možemo...treba se prepustit...i jednostavno čekati bolje dane... prekopavanjem prošlosti zapravo ne postižemo ništa osim pada na dno...
Opet znam da nemogu očekivati od svojih prijatelja da se osjećaju lijepo i veselo ko ja..fala bogu nismo svi isti... nit ne očekujem to..iako to tako ispada koji put..ja ih samo želim razveseliti...i znam kolko je meni trebalo da shvatim neke stvari i zapravo sad znam da čovjek jedino sam može doć do većih zaključaka..sam... a još uvijek ne shvaćam sve...
I znam da ću nakon ovoga, ove hiperaktivnosti i zaljubljenosti opet bit povrijeđena kao i prije..i znam da ću patit..i padat..i mučit svoje prijatelje..i znam da će mi pokušat pomoć...ali zaključak ću ipak sama izvuć onda kad rješim problem..a do tad..do tad ću bit sretna..nadam se..
Post je objavljen 26.09.2006. u 20:42 sati.