Marketing
Nismo još za baciti...
Što pokazuje i dokazuje osvojeno 3. mjesto na Državnoj izviđačkoj olimpijadi. Ekipa LJUBEZ 0141 je bila u sastavu: Starješina (Željka), Načelnik (Koka), Blagajnica (Vesna), v.d. predsjednik Kluba brđana (Cilja) i v.d. vođa družine "Istra" (Tamara). Mora se priznati da konkurencija nije bila toliko jaka kako smo očekivali, ali nije da je nije uopće bilo. Od 10 ekipa, najbolji su definitivno bili dečki iz Bistre, već uigrana ekipa Titicaca koja se pojavljuje na gotovo svim natjecanjima... Ekipa iz Bjelovara nas je definitivno iznenadila... nismo računali na njih i potajno smo se nadali srebru... Ali eto... i bronca je odličan uspjeh... 
A sada mali slikosastavak o tome kako je bilo... (dio slika je još kod Željke...)
Krenuli smo prilično rano 8:30 ujutro... a došli u Botinec točno kako je napisano u raspisu... u 11:30... Pekara, kava, wc... Nikako krenuti... Čim smo došli ispred DVD-a Botinec, prvo smo škicali kakve su ekipe... Meni je osobno laknulo kad sam vidjela par starijih poznatih iz Bistre i Plamena... Jes, nećemo baš toliko oskakati od ostatka... Moram priznati da mi se čini da od kad smo stigli pa do kraja su nas pratila blago zbunjena lica neke dječice koja su se također natjecala. Mi smo to dosta dobro prihvatili (ignorirali) i bacili se na dizanje iglua. Kako je bilo dosta mjesta, a mi greškom ponjeli 3 komada (iglua, da ne bi bilo zabune) odlučili smo dignuti sva tri... Juhu, imala sam cijeli iglu samo za sebe... Nakon toga odmah otvaranje, i sastanak vođa ekipa... Kao vođa izvukla sam startni broj 9. Odlučeno je također da će se sve discipline osim vatre, krosa i cjepanice raditi dva puta... Super, nama paše... Zamoljeni smo od strane organizatora da se cijelo vrijeme natječemo u uniformama, osim u krosu... Nismo se baš usrećili s time, ali šta sada... Kako svi, tako i mi...
Prvo su na redu bili čvorovi... Malo kondicionih priprema i spremni smo... Ali odmah na početku PANIKA!!! Željka kreće prva, trči do čvorova i radi prijestup... Pa kakav prijestup? Nataša (sudac) ju vraća na start, a Željka trči zbunjene face s špagicom u rukama nazad... VRATI ŠPAGICU... Vraća se s špagicom i trči nazad pa opet... Ne znamo da li je bilo smješno ili tragično... Uglavnom, dosta smo vremena potrošili na tome, ali nema veze... Vrijeme je za sada oko 9:30, a imamo još drugi pokušaj... Uglavnom, za one koji su bili zadnji put na natjecanju prije rata: Pažljivo slušati suce kad objašnjavaju... I još jedan rezultat čvorova je ovo na mom lijevom koljenu... Trenutno je prekrasne ljubičaste boje...
Nakon toga je bilo paljenje vatre po užasnom suncu.. Uglavnom, vatru nitko nije zapalio jer su drva koja je donio organizator bila, hm... nezapaljiva... Bed je jedino što su tamo bili i novinari s televizije, koji su baš htjeli to snimiti... A kakvo je sunce pržilo, prije bi zapalili povećalom nego s šibicama...
Nakon toga smo išli na semafor i morse... Ni jedno ni drugo nismo baš zadovoljavajuće odradili, ali trema je bila velika... Trebali ste čut Vesnu kako se dere na Plovka - udaljena 50 metara... Strašno...
Nakon prvog dijela, ručak... Bilo je fino... Jedva da smo malo odmorili od ručka, zvan je zbor ekipa i krenulo se dalje s disciplinama.. Prvo po redu cijepanje oblice. Naša Cilja je završila na odličnom predzadnjem mjestu... Kao jedina žena koja je cijepala, nije bila zadnja, a za prepoloviti prilično debelu i tvrdu oblicu trebalo joj je točno 1:45 (ne sat, nego minuta...) Tako da smo je mi proglasili šampionkom u ženskoj konkurenciji. Uzorak cjepanice smo ponjeli za odred, a Cilja izaziva sve punoljetne žene u odredu da probaju srušiti njen rekord...
Željka se javila za sljedeću godinu...ako ne mora na čvorove...
Nakon euforije na cjepanici, odmah smo krenuli na šator... Dva terena, jedan do drugog. Dva malo različita šatora i dva suca... Prvo smo otišli kod Mikića... zemlja je bila tako-tako... Složili smo sve i krenuli... ako se ne varam, vrijeme nam je bilo 1:09, ali dosta negativnih... Fali jedan klin, orijentacija šatora nije dobra... kvragu... Odmah smo se premjestili na drugi poligon kod Martinjaka... Umjesto kolčića bili su molčići koji su mrvicu lakše ulazili u zemlju... Rekli smo si ajmo dat sve od sebe... I bome smo dali... Kad smo digli šator, Jack je promrmljao vrijeme, a netko od ekipe je rekao šta 44 sekunde? Meni se učinilo da nije to reklo, pa sam pitala KOLIKO? i kad je čovjek ponovio vrijeme, mi smo skoro pali na dupe... 34 SEKUNDE?? 
NO WAY!!! To je bilo to... Adrenalin je prokolao ful... Idemo sad spuštanje... 17 SEKUNDI... što bi ukupno značilo- vrijeme za šator = 0:51... 51 SEKUNDA... Loša strana svega je što nam se ipak bodovalo prvo vrijeme, jer smo imali više negativnih bodova u drugom pokušaju... Ali Tudi je rekao da će provjeriti rekorde od prošle olimpijade, jer možda imamo novi državni rekord... Eto vam sad na...!!! Ovo je bačena rukavica svim ekipama koje već neko vrijeme idu po natjecanjima? Možete li bolje od nas?
Nakon šatora smo definitivno svi prolupali... Morse nam mIRO nije htio reći koliko smo napravili, a semafor je bio dosta dobar s vremenom od 1:i nešto sitno (ne znam točno) sa samo 2 greške...
Navečer su bile organizirane Igre bez granica gdje su se izvodile svakakve gluposti... Mi smo definitivno bili miljenici publike... Jako su nam svi pljeskali... Igre su bile razne, od vezanja i odvezivanja čvorova, prelaska špage, jedenja suhog čokolina (krasan doživljaj), našeg omiljenog - potezanja konopa, pijenja tople mineralne (Tamara je povraćala nakon toga - sve za ekipu i pobjedu!!
), te tapkanja. Željka je igrala za našu ekipu, ali neka djeca su stvarno profesionalci... Kao profesionalni kockari u Las Vegasu... Bilo je strašno... Ja sam samo ozlijedila dlanove na betonu...
Drugo jutro je odmah bio kros... Pripremali smo se klasičnom pozom ljame... skoro smo dobili ljamizam.... Bili smo odlično raspoloženi kad smo krenuli, čak smo našli vremena za poziranje. Staza je bila lagana, ali smo je mi odlučili zakomplicirati... i završili u kukuruzu....... Znate onu staru... I učite iz naših grešaka... Ne tražite kratice gdje ih nema... Moral je nakon toga naglo pao, čak su nas i neka djeca pretekla... 
Ni drug nam nije mogao pomoći... Još su nam samo preostali čvorovi po drugi put... Sa groznim bolovima, dali smo sve od sebe... malo smo poboljšali vrijeme... Iskreno, ja sam u jednom trenutku pomislila da će nam pehar pobjeći za dlaku... Ali nije... (oprosti mIRO još jednom na ovome...) 
Čestitamo svim pobjednicima
...i svoj odred voli... Koka 
Post je objavljen 27.09.2006. u 08:03 sati.