Svanul je lep i sunčan nedjeljni dan. Nekako mi se neda iz kreveta. U petak sam bio na velesajmu, pa me još drži neki umor od štrapaciranja po paviljonima. Već pred dva tjedna sam odlučil danas ići na Hunjku, a sada se borim sam sa sobom: 'Dignuti se ili spati, pitanje je strašno.' 'Ma još malo, zakaj ne.', i okrenem se na drugu stranu. Lepi moj jastučić. Slike se spremešaju i opet je tu ono lepo bestežinsko stanje snova i nestanak u nekim prostorima nekauzalnosti. I preletelo je tak vura i pol ko keks. Otprel sam oči i opet se pitam ono pitanje strašno. 'Dignuti se ili spati.'
Pridignul sam se u sjedeći stav. Zemem kutijicu s euglukonima. To svako jutro i večer drapim po tabletu, a posle nje niš nesmem jesti pol vure. Vjutro mi je to još pol vure nagradnoga za spanje. Frknul sam jen euglukonček i pak se vlovil svog predragog jastučića. Ma sam fkral još deset minut prek pol vure, onak za dobru volju. Kak sam popil euglukončeka, sam si pripremil zob s mlekom. Svako jutro tak šalicu zdroblene zobi z mlekom pripremim za onih pol vure, da se zmekša. Već sam se kak konj navikel na zob. Da ne zemem, bi mi falila.
Pojel sam zob i prešel v dućan, da Vekiju nabavim nekaj za jesti dok se ja pentram po Medvednici. Sebi sam zel litru mleka, jenu čokoladu i koreninu kruh. Čokoladu kakti nebi smel zbog cukora v krvi, al kad se pentram bi mi mogla dobro dojti. Nis debeli, pa bi mi mogel cukor fajn opasti, a za to je tu ta čokolada.
Strpam to u torbicu za prek ramena i dodam još jenu košulju i čarape. Oblečem bakandže. Prošli put sam na Puntjarku išel v sandalama i znam da to ne vredi. Ostavim Vekiju dve banke, da bi za kavu i sitnice imal i krenem. Bus do Zagreba. U Importaneu z bankomata zemem stotku, jer bi rado gor na vrhu krknul graha z kobasicom. Sledi tramvaj četvorka do Draškovićeve, pa četrnajstica do Mihaljevca, pa petnajstica do Dolje. Dalje vozi cipelcug.
Znal sam ja da to za mene ni više kak mačji kašelj. Znam da se bum trebal fajn potruditi, da bi zišel na neki vrh, a htel bi na Hunjku ovaj put. Zel sam z sebom i digitalac od Zvonca. Nezna on, al je fotič pri meni. Nebu se valda ljutil kaj bum koju fotku z bregih napravil.
Sam si odmah rekel, da drugi moreju ispred. Nikoga je nebi htel prestignuti. Čovek lako zajde u neku igru prestizavanja, a za mene bi to bilo pogubno. Riknul bi na pol. I sve je išlo putem kak i pred dva tjedna. Usput sam ponekaj i sliknul i del bum tu u post na slide-show. Naj i vi vidite kak to zgledi. Morti vam se dopadne, pa i vi krenete.
Ni bilo baš lako, al nis išel ni kak leptirić. Očekival sam da bu z mukom, pa sam sam sebi rekel da idem polako kak v šetnji. Ak dojdem gor, bu super. Došel sam do vode. Sam se setil Okeca i velim da se moram umiti i popiti si bar malo vode. V mislima na Okeca tak sam i napravil. Putem sam prestigel jenu mamu s dve kčerke. To prestizavanje je dost trajalo, al ni bilo z mojom namerom. Malena je svaki čas zastajkivala i navek je nekaj morala popravlati, podfrkavati, vezati, odvezivati. Znam kak je to kad jedva more, a nebi to htela reči.
I tak sam se od njih odlepil i stigel do prvog odmorišta. Tu je odvojak za Hunjku. Ravno bi došel na Puntjarku, a tam sam išel prošli put. Sam potražil grm, kaj mi je trebal, jer je još tekučine viška v meni bilo, makar sam se izznojil dobro. Valjda je to pitanje izbacivanja toksina.
Sedim na klupi kad čujem, od grupe mladih, kak neko viče :'Mladen!'. Okrenem pogled u tom smeru i vidim da neko maše. Ni daleko, al mi oči više nisu za prepoznati ih. Se dignem i pridem i vidim Ana. Tu je sa studentskom škvadrom. Malo se pospominjamo i krknem si mleka. Oni bi dalje, a ja im velim da bum ja polako iza, svojim tempom i da idem za Hunjku. Za tren ih više nis videl. Ovi mladi trčkaraju okolo po bregima. Skinul sam mokro i oblekel suhu košulju i krenul.
Na drvetu piše 'Hunjka' i ja vedro tim putem. Malo niže je pisalo 20 minut do Hunjke, ak ja to nis krivo videl. Ljudi svi deru za Puntjarku. Vrlo brzo sam ostal sam v šumi. Javlja mi se sumnja u ispravnost puta, al ipak ima markacja i ja ih pratim. To je valda za Hunjku. Došel sam do velke čistine, gde je valda vetar ranije potrgal šumu. Lepi je pogled dol na Zagreb. Idem dalje i vidim lepo odmorište s krovnim djelom za slučaj kiše i klupice okolo. Sve to v šumi. Idem dalje i vidim crvenu tablu zabitu v drvo. Piše na njoj: Puntjarka 35 minut, Hunjka 50 minut i još nekaj kaj me ni zanimalo. Setim se onih 20 minut niže i se zmislim kak već pol vure lunjam sam šumom. Pa nis išel natraške? Još sam se i pentral. Pa nekakvi vrh bi na kraju trebal bit. Nis valda zalutal na Himalaju. Već je i sunce dobro prešlo dnevnog puta. Ak nastavim tak, da se ta brojka minut povećava, mi nebu vremena za po danu vrnut se natrag. Si mislim da ni lepo v šumi po noći bez lampe. Razmišlam i o veprima. Da ga sad vidim, ovak sam, bi se na njega zatil. Se morti splaši. Je i živina v strahu, kad tak neku drugu živinu sretne, a posebno ak je ratoborna. Ja bi zapraf sve to glumil, da se pajcek splaši i pobegne. Če se nebi splašil, bi ja moral petama vetra dat, al tu pa nis siguran, kak bi to zišlo.
Konačno sam srel jenog čoveka. 'Dobar dan. Prosim kaj je to put za Hunjku?' Me nekak čudno pogledal i veli da je. 'Kolko još ima?', ga pitam. Veli mi, 45 minut. Ajd, to je bar manje od 50, si mislim. Sejeno se nebi štel zafrkavati z vremenom, da me kmica na bregima v šumi ne vlovi. Velim mu kak je Puntjarka bliže i da sam mogel malo ranije skrenuti. Mi se čovek nekak smiloval i veli da i ovud mogu do Puntjarke, al da ni tak strmo kak tam. Je duljše, al lakše. Veli nek samo nastavim i da bum došel do razdvajanja putih za Hunjku i Puntjarku. I sam tak pak ostal sam z šumom. Mi se čini da su me divlji pajceki v čudu z grmlja gledali. Pem ipak za Puntjarku, al je to put kojega nis znal.
Hodim. Noge boliju, al moreju. Si razmišljam kak sam inače pun filozofije, a di je to sad. Kolko vredi ono kaj sad razmišljam? Ajd sad da uživam u lepotama šume, kad noge bi najrajše riknule od boli i nemoći. Trudim se gledati cveteke po putu. Šuma, pa tu i tam koji tiček. Bi morti sve to bilo super, samo da sednem. Medtem ja mečem nogu pred nogu. Ide. I gle vidim kućicu koju prepoznam. 'Samoća' se zove i to na njoj piše. Pa sem tu pred Puntjarkom, samo kaj sam došel z desne strane. Sam lajzal nekak okolo. Sad još čist malo strmoga komada i tu sam. Puntjarka!
Ljudi kak mravih. Puno ih je došlo z autima po cesti. Našel sam na jednoj klupici mesta za sesti. Mi je najvažnejše bilo sest. Glad? Pa o tom ni ne razmišljam. Sedim i gledim, kak kakvi bedak. Drugo mi ni ne treba. Je tak prošlo nekaj vremena i mi nekak žeđ došla. Kaj da sam odjemput dehidriral. Se dignem i kak zombi v hižu do šanka. 'Jenu žuju prosim.' Ni me ni briga kaj košta, samo da je tu. Je mala nestala v meni skor v trenu. Zidem van i mi se javi novi nagon. Bažul s kobasicom, vau! Je već i nestala gužva. Mi jena kolegica, kaj sam je tu srel, rekla, da sam graha mogel imati i za badav, kaj su ga planinari tu delili. Sam videl, al nis znal, a onda me još glad ni prijela. Noge su bile važne. Sad vidim prazan kotel. Su sve planinari pojeli. I treba. Sam si kupil porciju. Mi zapraf ni ni bilo važno kolko košta. Prekjučer su me na velesajmu zjožili za grah z kobasicom za 50 kunih. Tu sam prošel za samo 21 kunu. Sad i vi znate da je na Puntjarki jeftinejše nek na Velesajmu.
Još sam si malo odsedil i po poznatom putu nazaj. Su bile ovaj put bakandže i ni bilo problema. Sam moral štopati, a od tog noge boliju, al nekak drukše, nek kad se penje. Drukše se mišići napinjeju.
Zišel sam z toga još za dana, al sam doma v Goricu došel po noći.
Morem vam reči da je sve ovo prešlo z lakšim posledicama, nek pred dva tjedna. Valda dolazi nekakva konda. Sledeću nedelju pak pem v brege. Nagovaram i Vekija i njegovu škvadru. Morti hrpu velikogoričkih teenejdžera napuntam na pentranje.
Poglečte sad i slide-show z ovog pentranja.
Lepi vam pentrački pozdrav i sve vas voli vaš 'planinorec – he, he...' Mladen
Post je objavljen 26.09.2006. u 15:20 sati.