Shvatila sam da mi se u zadnje vrijeme blog sveo isključivo na opisivanje nekakvog trošenja vremena. Nije to bilo namjerno, ne mogu reći ni da je slučajno. Jednostavno nisam bila za neke ozbiljnije teme. I sad, čitam jučer dragu fluffy. Razočaranje, strah. Strah od života, ljudi.. manje-više svega.. strah koji nastaje kad se izgubi povjerenje, kad nestane i najmanja nada da nije sve tako loše -a time i zadnja volja da se u ljudima traži ono pozitivno.
Inače mi ljudi govore da izgledam starije, da sam zrelija... uzalud sve to, tek u ovakvim trenutcima shvaćam da je najvažnije iskustvo.. a ja ga, sudeći po godinama, ne mogu imat dovoljno... Pa u nedostatku tog iskustva često mi se dogodi da i u pozitivnim stvarima nalazim, odnosno umišljam nekakvu zlu namjeru i onda gubim živce bez ikakvog dobrog ili barem banalnog razloga.. I normalno, nakon nekog kraćeg ili malo duljeg vremena shvatim da je sve -uzalud- i da sam taj, najćešće period pms-a =), mogla provest uživajući u lijepoj strani života i u upravo tom (s moje strane loše prihvaćenom) događaju/poruci/komentaru/pozivu/susretu/razgovoru/......
Ali zar nije tada već kasno? Trenutak je prošao, otišao u zaborav.. a ja si opet iznova ponavljam da više neću ponavljat istu grešku, uvjeravam se kako sam naučila lekciju.. (kao kad si prije ispita uporno ponavljate jedan dio za koji ste uvjereni da ga ne znate dovoljno dobro, i u ispitu ga naravno -riješite dobro.. -ali zajebete na stvari koju ste ponavljali iz ispita u ispit, iz dana u dan, koju bi znali "u pola noći").. I šta mi se događa? Opet, i opet i opet isto.. Ironija je da si u takvim pesimističkim razmišljanjima čak i govorim da si ponovno radim istu glupost i da će to sve na kraju završit, kao i uvijek, dobro, ali svejedno ostanem pri umišljanju nepostojećih problema.
I opet padam na ispitu života.
(..nemoguće dovršit..)
Pozdravljam =)
Post je objavljen 26.09.2006. u 11:43 sati.