evo, sad sjedim tu, sam.
Rijeka još uvijek teče. Sunce još uvijek vidim, kao da je nikad nije niti bilo.
Ona je otišla, daleko bez pozdrava... Više je nema...
Obožavao sam kako je drhtala kad sam je dotaknuo, kako se smijala svim mojim glupostima. Baš ovdje gdje sad sjedim, sjedila je i ona, držala me za ruku i gledala mi duboko u dušu. Samo je ona to znala, nikom drugom nisam dopusti. Znala je sve moje pobjede i poraze i skrivala ih je u svojoj dugoj neurednoj medenoj kosi.
No, sad sve to trebam staviti u kutiju i zaboraviti, krenuti dalje, otisnuti se u nove valove života. Ali kako, kako dalje kad sam prestar da se samo igram, a premlad da bez želja živim, a niti toga više nemam.
Ona mi je bila jedina, i sad je više nema.
Još davno mislio sam da sam mlad, da se imam vremena igrati, a dok sam shvatio da je moja mladost prošla bilo je kasno. Sada više niti jednu želju nemam. Živio sam za nju, a nje više nema.
I zato sad tu sjedim s krvavim nožem u ruci gledajući potok krvi kako teče niz dlan. Promatram tu crvenu mrlju koja me podsjeća na njezine obraze, koji će opet biti moji.
Želim je dohvatiti, oči mi se sklapaju, tonem u san.
Sada znam da više neću biti sam, idem k njoj, koju sam toliko volio.
I svjetla zvijezda postaju sve rjeđa dok napokon ne nastupi crnilo....
Post je objavljen 25.09.2006. u 22:29 sati.