Rijeci ne dolaze bas tako lako, same od sebe. Glava mi puca od prekomjernog "hedonizma i renesanse" proteklih 4 mjeseca. Tako da se i dozivljaji ovih dana po Engleskoj samo guraju u ono malo neophodne slobodne memorije sto je ostalo. Mozda je zanimljivo spomenuti da nisam ocekivao da cu biti toliko radostan slusati cisti engleski jezik, nakon svih mogucih dobrih i losih akcenata, iskrivljavanja i preokretanja na koje smo svi navikli tijekom razgovora sa strancima.
Jedno popodne sam otisao u posjet jednoj izuzetnoj zeni aristokratskih manira, koja isto tako i zivi u stanu koji iznutra vise nalikuje na palacu, sa visokim viktorijanskim prozorima koje gledaju direktno na more, beskrajnim knjigama, savrseno uredjenim namjestajem i s jos puno puno sitnica koje pokazuju da to nije samo obicna zena u bolje uredjenom stanu. Vec samo iskustvo bivanja u takvom prostoru je bilo nesto izuzetno. Tijekom vrlo finog rucka - tipicnog za vise slojeve drustva: vrlo malo, ali izuzetno raznolike i odabrane (skupe) hrane - dogodilo se ono sto je toliko rijetko da mogu nabrojati na prste jedne ruke: razgovori su bili toliko zanimljivi, da je 5 sati proletjelo u hipu, a moj tanjur je jos bio prilicno pun. O korisnosti razgovora ne trebam ni pricati - uz njenu pomoc konacno sam otkrio pravilan nacin da se pocnem baviti onime sto me uistinu pokrece, motivira i raduje. Jeli, jos sad da i kazem sto je to, ha? E nemere! U stvari, gledate u to. Tko ima oci, neka gleda...
Post je objavljen 25.09.2006. u 18:39 sati.