"Samo šuti. I zažmiri." čvrsto me uhvatio za ruku. "Ali što ako padnem?" drhtala sam. "Nećeš,ne boj se." Otvorila sam oči. Rijeka je bučila ispod nas,a on se smijao. Groblje... "Nemoj me pustit." "Obećajem,neću." Jutro kada je odlazio za novi grad,bio je prohladno. Bio mi je najbolji prijatelj i veselio me njegov odlazak. Tamo gdje je odlazio,trebao mu je biti bolje. On nije želio otići. Loše stvari povlačile su se jedna za drugom. Vratio se idućeg ljeta. Tada više nije bio najbolji prijatelj. Samo poznanik,al zaboga,nisam bila kriva. Ljudi se mijenjaju,a mi smo bili djeca u prijelomnim trenucima. Zametnuti je lako,zaboraviti teško.
Iduću godinu doselio se bliže. Nisu ga primili u našu školu,al ipak je ostao,tu,blizu kuće. Poginuo je u travnju,u jutru koje je bilo prohladno,baš i ono kada je otišao prvi put. Bio je to moj prvi susret sa smrću. Uvijek sam bila uvjerena da je to nešto gdje te emocije preotresu do kraja,ali ja sam bila tupa.Naposljetku,postao je stranac. Na pogreb smo išli svi. Uzburkana voda,most i groblje. Bijeli lijes.Stvari koje pokušavaš zaboraviti,ali se one uvijek pojave u najnezgodnijem trenutku i tjeraju suze na oči. Zametnuti je lako,zaboraviti teško.
Maglilio mi se pred očima. Pitanja je bilo milijon,na svako sam odogovarala isto :"Dobro sam." Lagala sam. Objašnjavati nije imalo smisla. Neke osjećaje ne možeš opisati, i nikakav trud tu ne pomaže. Al kad me neko pita kao kakvog ga ja pamtim, ušutim,zažmirim,i u trenutku mi se pred očima krisatlizira rijeka,most,nasmijano lice i "obećajem,neću."
Pamtim ga u tom trenutku,besmrtnog i lijepog,samo kao takvog,jer sve drugo tjera suze na oči.
Lako je zametnuti,teško zaboraviti.
Post je objavljen 25.09.2006. u 17:18 sati.