Eto, konačno se i to dogodilo. Od prvog jesenskog dana, otok Mljet definitivno skidam s popisa onih koje još nisam pohodio. A toliko sam o njemu slušao, čitao, da sam ga već odavno imao skiciranog u glavi. Sobra, Prožura, Pomena, Saplunara... Ta imena su mi uvijek odjekivala u glavi kao neki zvuci sa dalekih južnih mora. Još samo nedostaju palme, plesačice i ukulele da bi slika bila potpuna.
Njegove općepoznate vedute, slana jezera i Odisejeva špilja svima su dobro znane, najčešće s plakata i kalendara. Sad mi se ukazala dobra prilika sve to vidjeti i jednostavno sam je morao ugrabit. Izletnička sekcija planinarskog društva "Mosor" već tradicionalno u ovo doba godine organizira dvodnevni izlet na Mljet pa smo im se pridružili. Ovakvi "grupnjaci" imaju svojih prednost i mana. Ne moraš brinut baš o svakoj sitnici, imaš i vodiča, a s druge strane uvijek se mora nekoga čekat, neki stalno kasne, u pedeset ljudi trista želja, neki bi se kupali, drugi istraživali konobe, a tek rijetki bi se malo i pentrali. Ali uz malo dobre volje, sve se to već nekako riješi.
Veselo društvo uputilo se iz Splita rasklapanim busom u subotu ujutro. Nakon tko zna koliko vremena ne nastupam u ulozi vozača već običnog putnika i bome - uživam u tome. Gledajući kako se obala, more i otoci bljeskaju nakon izlaska sunca iznad Biokova, primjećujem kako su ona nekadašnja mala smišna mista nekako "nabujala". Kao da su sve kuće dobile po koji kat više, proširile se... Sve je više betona, a manje zelenila. Opet ja bulaznim, ma ko se to usrićija od kupusa i cvića oko kuće. Apartmane triba ziđat, nu!
Trajekt za Sobru polazi iz luke Prapratno na Pelješcu. Idiličnu atmosferu malog trajektnog pristaništa narušio je pun autobus bučnih i grintavih Dalmatinaca, a nesretni pipničar u malom kafiću samo se bespomoćno hvatao za glavu kad je počeo dobivati egzotične narudžbe - dvije male kave sa hladnim mlijekom, pet velikih kraćih s toplim, jedna mala duža u velikoj ćikari, šest velikih bez mlijeka sa šlagom...
Čekajte ljudi, nije preša – bespomoćno je zavapio dešperatni konobar.
Vožnja drndavim trajektom ne traje dugo, navigavanje rutom od pet nautičkih milja nije preveliki zahtjev čak i za pretpotopnu karampanu od trajekta. Zašto sam imao osjećaj da je se ovaj otok nalazi puno dalje od kopna? Mljet nas dočekuje upravo onakav kako ga obično i zamišljamo. Zelen, bujne vegetacije i sunčan. Malom cestom preko otoka ubrzo dolazimo do baznog logora broj jedan.
Malo misto zove se Pomena, kodno ime logora je Odisej, a kako drugo... Na brzinu ostavljamo stvari jer nas ispred hotela već čeka naš agilni vodič po nacionalnom parku Marin Perković. Ne, ne, to nije onaj "guslar" Perković. Ovaj izgleda kao pravi zanesenjak, maše rukama i nogama, prepun je zanimljivih priča i legendi, citira sve živo od Homera do Balaševića. Najprije ćemo kaže, na laganu šetnju oko slanih jezera, pa ćemo vamo, pa ćemo tamo...
Dok se pentramo po kamenitim stazama kroz šumu, s južne strane pogledavamo prema otvorenom moru. Zapadno od nas proviruju Lastovo i Korčula. Tamo negdje iza horizonta Monte Gargano, Italija, tako barem kažu. Ja ga ne viđoh, barem ovaj put. Staza nije zahtjevna, nema velikih uspona, ugodna je. Nailazimo na dvoje Francuza sa biciklima. Govore da su se izgubili, ne znaju gdje su. Ma pitam se kako su uopće bičikletima uspijeli uopće doć u sred šume? Odustaju od daljneg lutanja, stavljaju bicikle na ramena i idu dalje s nama. Taman kad su počela prva grintanja u stilu «kad ćemo više doć» stigli smo do obale velikog slanog jezera, upravo nasuprot otočića Sv. Marije sa benediktinskim samostanom. U moru Jadranskom otok, na otoku malo more, na njemu opet otok, a na tom otoku zdenac dragocjene vode..
Tu se naš vodič potpuno razgoropadio. Sve smo čuli, i o Odiseju i nimfi Kalipso, apostolu Pavlu i braći benediktincima, da Vincijevu kodu i još mnogo čemu. Ako neke od ovih legendi ponekad i ne djeluju prilično uvjerljivo, ipak ih je lijepo slušat, pogotovo od nekoga tko ih zna dobro ispričat. Nakon "službenog" dijela posjeta samostanu, vraćamo se na obalu i bacamo na neformalne aktivnosti. Da se razumijemo, ova slana jezera zapravo i nisu jezera, nego pravo more, koje je prodrlo prije tko zna koliko stoljeća i formiralo fjord u obliku dva jezera. U njima je more uvijek nešto toplije nego pa je kupanje bila čista uživancija. A što ću vam dalje pričat, možete i zamislit... A nešto kasnije smo iznajmili bicikle pa se zaputili oko jezera, kroz gustu borovu šumu sve do mjesta gdje se jezera vjenčavaju s otvorenim morem.
Budući da je sezona već na izmaku, rijetki su bili ljudi koje smo sretali. Pogotovo domaći. Kažu da na čitavom otoku Mljetu živi tek oko devet stotina ljudi. A i da je taj podatak upitan, jer ima dosta vikendaša koji se samo formalno prijavljeni. Malo je ljudi, pogotovo mladosti. Umiru nam škoji. Još bi nam mogli doć i Kinezi pa ih nastanit. Ima njih za izvoz. Sve po devet kuna. Kažu da broj divljih svinja višestruko nadmašuje broj stanovnika. Vjerujem im, iako ne vidjeh niti jednu. Vidio sam samo mungosa i to dvaput. Jedno od naselja u nacionalnom parku nosi ime - Goveđari. Zbog toga što su davnašnji njihovi stanovnici čuvali goveda za benediktince. Danas, goveda na otoku nema. Doduše prije nekog vremena, stigle su dvije krave na otok, ali su ih smotani lovci greškom upucali misleći da su veprovi. Krava i vepar - stvarno nije to lako razlikovat...
Na večeri, u baznom logoru broj jedan - švedski stol. Bez Šveđanki, ali sa svim mogućim delicijama. Ti švedski stolovi su interesantni. Ljudi očito budu opijeni obiljem pred očima pa navale ka da nikad više u životu neće ništa okusit. Gaze se svi principi po kojima svakodnevno funkcioniramo. Uzmi još, daj još, eno donilo kolače, trči, grabi, sakrij u salvetu za ponit sa sobom!
Ah, sve je to za ljude...
Nakon večere smo mudro zaključivali kako smo previše izili i popili i da nećemo više. Moš mislit. Do slijedeće prilike...
Uvečer je zapuhala bura, zviždi priko krovova i šumi kroz krošnje borova. Ne bi niti Amadeus ovakvo skladao. A u postelji toplo. Slatki umor nas obara.
Post je objavljen 25.09.2006. u 18:00 sati.