Prošle su dvije godine od prolaska jednog života. Žovot koji nije zaslužio tako brz kraj,na samom početku. Dvije godine proletjele su kao pored mene,ne želeći se sječati ,ali bijaše ne moguće.
Otišao je zauvijek.gdje,ne znam. Postoje samo razna nagađanja pojedinih vjernika da je pronašao neko bolje mjesto i da je tako tribalo bit,za mene su samo sr***,oprosti.
Otišao ostvivši za sobom samo tragove svog postojanja. Slike koje je teško pogledat,sječanja,nemir, tugu,prazninu....ne samo meni (možda meni i najmanje)...
Pitanje,pitanja,nema odgovora....zašto? zbog čega ?zašto dođe brzo kraj nekom tko je bio na samom početku.
17 godina,ništa prošlo kao nevera,a moglo je bit još mnogo.
Traženja utjehe beskorisno je. U čemu u kome da se nađe utjeha kad se teko mlad život ugasi.
Kakve riječi mogu poboljšat situaciju,kakav *čep*može popunit prazninu,rupu...
Ne nalazim olako,kad bolje promislim nikako,razlog za bilo šta...di je smisao,ne,nema ga,ne postoji.
Kakva su to vjerovanja da se sve događa s razlogom,kakav razlog može stat na put daljnjeg života mlade osobe.
Čini se kao da,kao da često...ne znam..
Prvih par mjeseci pričinjalo mi se da ga susrećem,kao da vidim da prilazi,ali sano privid netko sličan njemu,ali ne i on,samo želja koja se nije zgasnula da to nije bila prava istina,da se istina krije,ali za ništa...želja ostaje,ali ispunjenje ne dolazi....
Čini se kao da jučer prošao pored moje kuće. Možda bi bilo i dobro da mogu povjerovat da se dogodilo s razlogom. Još bolje da postoji nešto poslje,ili možda vjerovati u reinkarnaciju i da je s nama....ali ne mogu,nemam ni jedno od takvih vjerovanja,mogu se samo pretvarat,ali za ništa i nikoga. Trudih se mislit kako je našao neko bolje mjesto od ove iskrivljene stvarnosti,od ovog svijeta koji putuje prema razorenosti društva...da je pronašao sreću i mir...no to nije utjeha samo nada nekakva,nada umire zadnja,a čemu....
Nikad ne možeš proć preko nečeg kao da se nije dogodilo,možeš se pretvarat da je primljeno zdravo za gotovo,ali ja ne mogu ni to,ostavilo je prevelik jadan utisak ne izbrisiv i nemoguće ga je prekriti,pokopat skupa s ljesom..
Ne mogu stat na put nekim skoro već davnim sječanjima,prošlost putuje sa mnom u budučnost,priljepljena kao blato koje ne mogu sprati sa sebe.
Mjesecima riječi mi nisu uopče dolazile do usta,jer one ne kazuju ništa. Godinu dana pored njegove kuće nisam mogla prolaziti. U blizini nekog njegovog srce mi se stezalo,trudivši se da suspregnem suze...nemam ni snage ni odnjeti cviječe na dan njegova odlaska,pre teško je i nakon pune dvije godine gledat samo ploču i zemlju u zamjenu njega...
Što je život kad nestane u pola minute,i kao da ga nije ni bilo?
Oni koji ga nisu poznavali nisu ni svjesni postojanja jedne dobre osobe,nisu svjesni da je mladič,ili bolje rečenodječak,izgubio kontakt sa ovim svijetom,napustivši sve i otišavši u nepovrat.
Pravde nema,nema razloga,utjeha ne postoji,a i nema koristi...godine nestaju,a dolaze i nove(možda),a sječanje,bol i tuga ostaju...ostaje zid ne izbrisivih tragova preko kojeg se ne može....
2 years fade away
seems like i saw you yesterday
remember times from school
it's hard to accept the fact
that you don't exist any more
times has changed
but pain didn't disappeared
you left whole in some harts
i had feeling of hate
to all people that have faith
in God and his justice
what the fuck is wrong there
why did he die
with what did he deserve death
what cind of justice was that
your God took another young life
feelings will never be gone
on this thay he was gone
and that day changed my way
i couldn't say anything
what could i say
there are no words
to explain my feeings
i was sad,i cried
but there is no use
2 years passed
2 years can't be left behind
and i still feel sorrow
i swallow my pain
cause i will never see you again
Post je objavljen 25.09.2006. u 15:40 sati.