Svako naselje ima svoj dječji vrtić pa tako ni ovo nije izuzetak.
U vrtiću ima puno igračaka, puno slikovnica, puno bojica koje naprosto skaču u dječje ruke i stvaraju najčudnovatije i najbajkovitije šare, takve kakve ni jedan jedini umjetnik koji više ne ide u vrtić ne bi mogao naslikati.
U vrtiću ima puno djece koju čuvaju brižne tete.
Gdje ima djece, tu će se uvijek naći i smijeha i priča i suza. I to posvuda. Igračke možemo naći i ostavljene na podu, priče se obično zaustave u dječjem uhu, smijeh grohotom iskače iz grla, a suza, suza se drži oka.
Ponekad joj se dogodi da kao po toboganu sklizne sve do nosa. Pavlove su se suze kraće vrijeme zadržavale u oku. Posebno u vrijeme objeda. To je bio trenutak za suze. U to su vrijeme suze imale posebno nadahnuće. Suze bi iskakale iz oka jedna za drugom; munjevitom brzinom stvarajući potok uz mali nosić, sve do kuta usnice gdje bi gubile na brzini, a zatim bi se pretvorile u slap koji je završavao u tanjuriću s hranom. Usta su ostajala čvrsto zatvorena. Dok god ne bi prošla opasnost od variva. No, kad bi Pavlove oči ugledale sladoled, suzotok bi naglo presušio, smiješak bi zauzeo položaj na krajevima usana koje su omekšale u nestrpljenju da se dočepaju slatkog i hladnog deserta. Nitko se i ne čudi što je Pavao izgledao kao mala vreća kostiju.
U vrtiću su se djeca međusobno družila, igrala, tukla, vukla za naramenice hlača, a Pavao je stajao po strani; katkada mrzovoljan, a katkada promatrajući sa zanimanjem. Malo po malo Pavao je postajao sve pitomiji i njegov smijeh se vješao teti i djeci za uho poput biserne naušnice, i njegove riječi odzvanjale bi od zidova sobe ukrašene dječjim crtežima. Poskakivao je za loptom po dvorištu i zajedno s drugom djecom kopao tunele kroz blato kao mali krt. Puštao je papirnate čamčiće po lokvama vode koju sunce poslije kiše nije uspjelo popiti. Blatnjave kapi sa zadovoljstvom su se lijepile na čiste nogavice hlača kada je Pavao ponosno šljapkao po barama.
Ali kilogrami se i dalje nisu lijepili na vreću kostiju. Mahune u tanjuru glumile bi čas ribe, a čas trbušne plesačice. Pire krumpir trudio se biti što vjernije snježno brdo, a pileći batak odsječeno stablo. Sve dok jednog dana, sve dok jednog dana u vrtić nije uletjela mala zelena papigica koja je neprestano ponavljala “ja sam ptiče maleno, perje mi je zeleno, tko pojede cvjetaču, na ruku mu doletjet ću”. Pavao je zinuo u čudu, žlica je uletjela u usta, a mala ptica doletjela na ruku.
Od toga dana Pavao jede sve povrće redom, a djeca u vrtiću kao papige ponavljaju: “ja sam ptiče maleno, perje mi je zeleno, tko pojede cvjetaču, na ruku mu doletjet ću”.
Post je objavljen 25.09.2006. u 13:53 sati.