U astralnom svijetu pronasao sam svoga dvojnika.kako sjedi sam u istrosenoj kući koja prokišnjava,a vjetrovi ne prestaju sa svojim oštrim napadima bijesa.Okrutni vjetrovi smrti.On sjedi u mračnome kutu i gleda u prazno,kao da stoji u tome položaju cijelu vječnost.Tako je tužan da me i sami pogled na njega boli i tjera suze na oči.Misli da je zaboravljen,da nikome nije stalo do njega,da je i bog zaboravio na svoje dijete usnulo u laži.A to ga ponajviše boli.Taj osjećaj ništavnosti koji preplavljuje cijelo njegovo biće i ne dopušta mu da nestane.O bože kako on želi nestati i stopiti se sa ništavnosti,tamom svemira.Dopusti mu da ostane u beskrajnoj čežnji za slobodom i apstraktnom mudrosti za jedan trenutak.Oprosti mu jer nije znao,da je svijet samo leglo grijeha i osjećaja prolaznosti.Griješio je,znam.Pokušavam da shvatim neshvaćenu logiku besmrtnog čovjeka koji ne dopušta da ga to prevlada....
Post je objavljen 25.09.2006. u 00:23 sati.