Tristan,sin kralja rivalena,ostavši siroče,našao je u vjernom štitonoši Gorvenalu odgojitelja i prijatelja. u petnaestoj godini dolazi na dvor svoga ujaka Marka,kralja od Convalla. Tristan je hrabar,vješt u oružju,zadivljuje sviranjem na harfi.u dvoboju s gorostasom Morholtom Tristan svlada protivnika,ali je pri tom ranjen otrovanim kopljem.otrovni zadah njegove rane udaljuje od njega sve prijatelje.ojađen zbog takvog udesa ,Tristan je,po vlastitoj želji,prepušten pučini,sam s harfom u malenom čamcu,koji ga je,nošen vjetrovima,doveo do obala Irske.Irska kraljica(kojoj se predstavio kao žongler)izliječi ljekovitim travama njegovu ranu i povjeri mu svoju kćerku Zlatokosu Izoldu modrih očiju da je poučava u glazbi.vrativši se u Convall,ujaka je toliko oduševio opisom Izoldine ljepote,da kralj Marko odluči njome oženiti.Tristan se ponovno vraća u Irsku,ovaj put s misijom da za svoga ujaka isprosi Izoldinu ruku.Kraljica povjeri Izoldinoj pratilici Brangijeni napitak koji je imao čudesnu moć da one koji ga ispiju sjedini zauvijek u ljubavi i smrti.Ali za vrijeme putovanja,taj ljubavni napitak(namijenjen Izoldi i Marku)ispiše,zabunom,Izolda i Tristan.od toga trenutka,ni čast ,ni obziri,ni vjenčanje Marka i Izolde-ništa nije moglo raskinuti sudbinsku vezu Izolde i Tristana. Saznavši da se ljubavnici potajno sastaju,kralj Marko progna Tristana iz Convalla.Da bi zaboravio svoju ljubav,Tristan se u progonstvu(u Bretanji)ženi kćerkom vojvode Hoela(kojoj je također ime Izolda),nazvanom Izoldom bijelih ruku.Čežnju za Zlatokosom uzalud nastaju potisnuti viteškim bojevima i lovom. Sudjelujući s prijateljem Kaheridnom u nekoj pustolovini,Tristan je smrtno ranjen.Po Kaherdinu šalje poruku Zlatokosoj Izoldi da je želi vidjeti prije smrti.Bijelo jedro na lađi biti će znak da Izolda stiže,a crno da se oglušila pozivu.Zlatokosa Izolda odmah krene na put.Međutim Izolda bijelih ruku,opsjednuta ljubomorom,laže tristanu da se primiče lađa s crnim jedrima.Tristan od boli umire,a Zletokosa Izolda,našavši ga mrtva,pada mrtva do njega.Kralj Marko,koji je u isti mah saznao i za njihovu smrt i za tajnu ljubavnog napitka,prenio je u Convall tijela nesretnih ljubavnika i sahranio ih jedno do drugoga.iz njihovih grobova izrasla su dva stabla,čije su se grane međusobno ispreplele nerazdvojivo.
Tristan i Izolda
Jedna od najpoznatijih, ako ne i najpoznatija, srednjovjekovna legenda — priča o Tristanu i Izoldi — tradirana iz različitih medijevalnih izvora, dobila je i suvremeno hrvatsko ruho.. Najstarije sačuvane verzije legende o Tristanu, jedne od najljepših tema iz bretonske tematike, doprle su do nas samo u ulomcima, a potječu iz pera dvojice francuskih pjesnika: to su Thomas i Béroul. Ti su se autori oslanjali na dugu tradiciju keltskih priča koje su ispredale »najljepši ljubavni roman ikada napisan«. Pretpostavlja se da je Béroulova verzija priče nastala nakon 1150, možda čak do 1190. godine, a da je Thomasova verzija romana o Tristanu i Izoldi nastala oko 1170. godine. Na sam kraj stoljeća smješta se i nastanak anonimne legende o Tristanovu ludilu iz Oxforda.
Preživio samo jedan prijepis
Navedene sačuvane verzije legende prevela je u svojoj knjizi o nesretnim i strastvenim ljubavnicima Višnja Machiedo. Béroulov roman preživio je samo u jednom prijepisu iz druge polovice 13. stoljeća, Thomasov Tristan stigao je do nas u obliku nepovezanih fragmenata, a Tristanovo ludilo iz Oxforda sadrži oko tisuću stihova. Autorica predgovora i prevoditeljica pomišlja da takva nestašica rukopisa upućuje na svojevrstan oblik prešutne cenzure omiljena ali ipak subverzivna štiva s obzirom na udomaćene, prihvaćene i proširene oblike srednjovjekovnoga komuniciranja kojemu je viteška i udvorna ljubav i kodeks časti bio iznad svega, a čemu se legenda o Tristanu i Izoldi tako naglašeno suprotstavlja. Pa ipak, legenda o strastvenim ljubavnicima proširila se po cijeloj Europi u 12. i 13. stoljeću. Obradili su je i brojni drugi francuski (Chrétien de Troyes i Marie de France) i njemački (Eilhart von Oberge, Gottfried von Straßburg) i norveški pisci i pjesnici, postojale su i engleske i talijanske verzije legende, a priča je doprla čak i do Rusije, što svjedoči o tome da je taj ljubavni roman bio srednjovjekovni bestseler na gotovo cijelom europskom prostoru već u 12. stoljeću.
Hrvati nisu zabilježili
Legenda o Tristanu i Izoldi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti nije zabilježena. Dok su Rumanac trojski, Aleksandrida, Barlaam i Jozafat i Priča o premudrom Akiru u našoj srednjovjekovnoj kulturi bili omiljeno i prošireno štivo, legedna o nesretnim ljubavnicima iz nekih razloga nije prevedena ili barem nije sačuvana. O razlozima bismo dugo mogli nagađati. Činjenica je da hrvatsko srednjovjekovlje ne pamti privatne ljubavne priče, a isto tako je činjenica da to doba ženama nije bilo sklono. A u priči o Tristanu i Izoldi ženski je dio legende u istoj mjeri aktivni sudionik- ako ne i aktivniji, inventivniji, lukaviji i inteligentniji - kao i onaj muški.
Post je objavljen 23.09.2006. u 17:26 sati.