Upoznala sam osobu u kojoj sam prepoznala divan karakter i koja bi mi,osjecam, mogla postati ono sto sam odavno prizeljkivala.
Čini se da je sreća stvorena da ju se podijeli s nekim. Na ovom svijetu nema ništa dragocjenije od osjećaja da smo željeni…ili da jednostavno imamo «nekog svog»…netko tko shvaća naše misli, želje i potrebe…netko tko nas nadopunjuje….rečeno mi je jednom…"ti si moja lego-kockica"...trebamo li svi naći svoje lego-kockice u životu? Svoj drugi dio? Što se događa s onima koji to ne pronađu? Možda misle da su sretni i ovako, a zapravo ni ne slute kako bi bilo da su zaista pronašli…svoju lego-kockicu? Osjećajima ne možemo narediti da se pojave i nestanu kad mi to želimo,ali ako nam je Bog predodredio jednu osobu znači da ona zbog koje patimo nije prava,jer prava donosi radost i osmijeh!Možda im je prijateljstvo u životu dovoljno…ili zavaravaju sami sebe činjenicom…. ja sam sam sebi dovoljan… Smatram da u prijateljstvu postoji trenutno prepoznavanje-neka vrsta ljubavi. Njemu je potrebna samo riječ…ili pogled.
Svaki nas prijatelj jedan je svijet u nama, svijet koji se ne rodi dok se prijatelj ne pojavi. Tek tim susretom rađa se novi svijet.
«….a najbolje je –smijati se zajedno s nekim jer oboje smatrate da su iste stvari smijesne..»
Sretna sam ne samo zbog toga sto jesi, nego i zbog onoga sto sam ja kad sam s tobom. Sretna sam ne samo zbog onoga sto si ucinio od sebe, nego i zbog onoga sto cinis od mene. Sretna sam jer si me uvjerio vise no sto bi mogla bilo koja vjera i sto si me usrecio vise no sto bi mogla bilo kakva sudbina. Ucinio si to bez ijednog dodira, bez ijedne rijeci, bez ijednog znaka. Ucinio si to samim time sto sto jesi.
«Ljubav je poput divlje ruže, a prijateljstvo poput božikovine. Božikovina je neugledna dok divlja ruža cvijeta, ali koja od njih je postojanija?».
Post je objavljen 23.09.2006. u 16:25 sati.