Kad malo bolje pogledate oko sebe, shvatit ćete kolko su u biti sve ljudi neiskreni.
Kao što se na pozornici glumci pretvaraju u potpuno drugačije likove od njih samih, tako i mnogi ljudi cijeli svoj život provedu pretvarajući se da su netko drugi i nikad ne pokažu svoju pravo lice. Neke takve ''glumce'' može se odmah skužiti, a neki su se toliko uživili u svoju ''ulogu'' da su jednostavno i sami povjerovali da je to istina.
Kad si mali, stariji ti daju savjete da uvijek moraš imati svoj stav o svemu, ne smiješ odustati od svojih uvjerenja, uvijek trebaš biti svoj, iskren, pošten, nikad lagati, varati… Meni se sve to čini pomalo licemjerno jer upravo ti ljudi koji ti dijele savjete većinu svog života proveli su glumeći i to što ti govore u svom životu nisu nikad ostvarili. Možda je to neki način na koji nas žele spriječiti da činimo iste pogreške kao i oni, i zaštiti nas od nekih boli koje su oni proživjeli, ali uvjerena sam da bi dijete lakše shvatilo što je dobro kad bi se moglo ugledati na nekoga.
Ljudi su često u strahu da će ih smatrati ''čudacima'' ako su malo drugačiji od ostalih, pa se radije pretvaraju da su netko drugi i zanemare svoje prave osjećaje samo da bi se uklopili u ekipu. Mislim da ne postoji čovjek koji to barem jednom nije napravio – e sad, neki su shvatili kaj se događa i odlučili to ne ponoviti (ili barem truditi se da se ne ponovi), a neki su vidjeli da je to način da postanu omiljeni u društvu i jednostavno se odrekli dijela sebe te počeli svoju predstavu. Moje mišljenje je da ako nas netko ne može prihvatiti onakve kakvi jesmo, onda taj netko ni ne zaslužuje biti u našem društvu. Ne mislim se mijenjati zbog nikog. Postoje ljudi koji me vole takvu kakva jesam i za njih bi sve napravila, a ovi ostali – ak im nije dobro u mojem društvu, nek potraže neko drugo! Kaj, pa ni meni nisu svi super i ne očekujem da ja svima budem – to je normalno!
Što više čovjek odrasta zaboravlja na većinu savjeta koje je dobio kao dijete i počinje se ponašati upravo kao i oni koji su mu dali savjete jer cijeli ovaj svijet ga prisili na to. Ako želimo uspjeti u životu, moramo što bolje odigrati svoju ulogu. Nadam se da će ljudi uskoro (ili konačno) shvatiti da ipak samo glumci na kraju predstave dobe pljesak,a na kraju čovjekova života rijetki su oni koji mu se dive zbog nečega jer ipak je on bio samo glumac na toj pozornici koja se zove život i napušta ju u tišini…
Post je objavljen 23.09.2006. u 09:23 sati.