Nakon ne znam ni sam koliko vremena i dosađivanja telefonom, pisanja pustih žalbi zbog ne rješavanja statusa pozvaše me na 1. stupanjsku komisiju u Split radi nove procjene invalidnosti.Lagano se uputih sa prijateljom i stigoh na mjesto nesreće.Kad gledaj skupilo se tamo još nekoliko desetaka branitelja po istom poslu.Bolesni, izmoreni od rata i posljeratnih svakodnevnih problema, vidiš im na licima da su zbunjeni, nelagodno im je , glave pogleda spuštenog u pod, a u mislima tko zna gdje. Svaki pogled na bilo kojega od nas otkriva nešto ne svakidašnje bol, patnja tuga, a zašto smo uopće tu , što mi to tražimo kada ionako nitko ne mari za nas? Gledajući nas tako laik bi pomislio pa to je samo nekoliko sudbina što beskrajno lutaju kroz zamke života i zavrzlame birokracije, no kada bi se netko malo bolje zagledao, zamislio , uvidjeo bi da se iza toga kriju i obitelji tih ljudi, te da se iza toga kriju mnoge ljudske sudbine koje su vezane uz te ljude. Putem medija razvila se fama da tražimo kruha preko pogače, no istina je sasvim drugačija. Gazimo svoje dostojanstvo da bi uopće mogli preživjeti, nešto pružiti obiteljima no to je samo mizerija. Nikome nije do razgovora a trenutci iščekivanja traju i traju.Ma kako bi to izgledalo da mali bogovi počnu raditi na vrijeme.Slila se rijeka ljudi iz cijele Dalmacije od Zadra do Dubrovnika ali koga briga za to.
Dočekasmo i taj trenutak da netko počne raditi i počeše se vrtiti ljudske sudbine.Onaj tko je došao prvi puta izlazi van još više zbunjen, razočaran, niti nezna što se to dešava.Ušao je unutra potpisao komad papira , izašao za 10-tak sekundi i to je to.Niti znaju što su potpisali niti im itko bilo šta kaže.A zamislite ironiju sve se to dešava u sklopu centra za psihosocijalnu pomoć u nekadašnjoj vojnoj bolnici, a u komisiji sjede sve sami psihijatri. Da poludiš od brige za braniteljima, pruženoj pomoći itd.Ma kako da očekujemo da nas shvate pod navodnicima obični ljudi kada se psihijatri tako odnose prema nama, i to isti oni koji bi nam trebali pomagati da se koliko toliko vratimo normalnom životu, ili bar pokušamo vratiti.Kad dođe vrijeme izbora opet će se mahati sa obećanjima, manipulacijama braniteljima ( samo me zanima do kada će se istinski branitelji ponašati kao ovce ), obećavati brda i doline a nas samo zanima kako da se liječimo i ako nije previše da prehranimo obitelji.Previše tuge i jada da bih sada nastavio dalje pisati, odoh se istabletirati, odnosno legalno izdrogirati- jer to je jedina skrb koju mi dobivamo od ove naše lijepe države ( a i to je pitanje do kada ), jer ne daj bože da se sa nama radi, ovako je bolje kada smo kao zombiji. Veliki pozdrav , čujemo se.
Post je objavljen 23.09.2006. u 00:31 sati.