Pregled posta

PRIČE O PSIMA

Ne, neću pisati o dogodovštinama sa psima jednog ljubaznog veterinara koji odlično piše, iako svim životinjoljupcima najtoplije preporučujem prekrasnu knjigu Jamesa Harriota koja nosi jednaki naslov kao i moj današnji post (zapravo bi trebalo reći obrnuto, post je dobio naslov po jednoj od njegovih knjiga). Razmišljala sam o drugoj (također «životinjskoj») temi, no po povratku iz večernje šetnje zaključila sam da je danas definitivno dan posvećen psima.

Najprije o šetnji. Vratila sam se užasno, strahovito ljuta i bijesna, iako sam se kasnije smijala sama sebi – dobro da vani nisam napravila ono što sam poželjela. Da ne duljim, zalili su me vodom, i ne prvi put, na mjestu gdje psima nije zabranjen pristup. Kad živite u kvartu kao što je ovaj moj, može vam se svašta dogoditi. Jednom su mi na rame spustili vrećicu s vodom kad sam se vraćala s posla. Naravno, nisam više prolazila onuda. Poznajem susjeda koji vodom polijeva djecu koja im se igraju, ali ponekad i mokre pod prozorom (što nije opravdanje za neovlašteno tuširanje). Svakih nekoliko mjeseci čujemo viku bijesnih roditelja koji su odlučili zaštititi svoje potomstvo od neočekivanog pljuska, no igra se doskora ponavlja i nastavlja se već gotovo četrdeset godina. Poznajem zalivenog malca čiji je otac, danas četrdesetpetogodišnjak, također u nježnim godinama bio zaliven, pa je zbog toga susjed dobio još žešću jezikovu juhu od dvostruko ogorčene supruge i majke. Sve to spada u nekakav kvartovski folklor i mogla sam se već davno na to naviknuti, ali nisam. No taj primjer nije usamljen.

Neki psihopat (ili su možda bila djeca bez roditeljskog nadzora) bacao je na prolaznike izmet uhvaćen s malo WC papira. Jedna takva smrdljiva mala bomba pala je pored mene prije nekoliko godina kad sam se s djetetom vraćala iz vrtića. Da nas je pogodila, mislim da bih optrčala svih osam katova zgrade, počevši od najviših, jer nogostup je desetak metara udaljen od zgrade i s nižih katova tako lagana stvar ne bi daleko letjela. Kad sam shvatila što nas je gotovo pogodilo, obratila sam pažnju i vidjela nekoliko takvih gadosti na travnjaku između zgrade i nogostupa, a ponekad sam ih viđala i narednih dana i tjedana. Pazila sam da ne hodam preblizu, a što se drugo može u takvoj situaciji napraviti... Prije dosta godina gotovo me je pogodila polovica kruha koji je netko bacio visoko s nebodera dok sam na semaforu prelazila ulicu. Nisam sigurna da je palo slučajno tako blizu mene, a vidjela sam nedavno sličan komad kako leti s istog nebodera, ali na tlo, valjda za hranu pticama. Zvuči smiješno, no ta je polovica kruha tresnula o kolnik tako da sam odskočila i nije mi to izgledalo nimalo bezopasno. Poznajem i mjesto gdje se često mogu vidjeti potrošeni prezervativi, nadam se ne bačeni s namjerom da pogode nedužnog prolaznika, nego tko zna iz kojeg razloga, radije ne bih nagađala...

Eh, jesam se odmaknula od teme... Naša mlada kujica, mješanka od svojih osam ili nešto malo više kila, uvijek je na uzici kad idemo u šetnju. Samo ponekad je pustimo rano ujutro dok nema prolaznika da se s jednom pouzdanom i poslušnom četveronožnom prijateljicom istrči na livadi. Čuvamo je iz više razloga. Da ne pobjegne i završi pod automobilskim kotačima ili tko zna gdje pa da moramo lijepiti plakate napravljene u kućnoj radinosti u stilu Traži se kujica, mješanka pinča, uiljata, odaziva se.... Osim toga, voli skakati na ljude koji joj se sviđaju, a osobito voli djecu od koje mnoge poznaje jer se moji dečki s njima igraju, a djevojčice trče za njom otkako smo je dobili. Voli i lajati, što neke ljude plaši, iako je inače piztoma i jako umiljata, no to joj ne piše na nosu kad izigrava strašnog psa. Te njene aktivnosti, iako bezopasne, ne nailaze na razumijevanje pojedinaca, osobito roditelja manje djece koji nas često krvavim pogledom prate dok prolazimo kroz park vraćajući se kući. Nikad je ne puštamo u pješčanik, kroz park samo prođemo, i to na povratku kad je već sve obavila, odnesemo je pored djece ako je potrebno. Izmet uredno skupljamo, a ako to obavi negdje gdje zaista nije prolazno – na travnjaku uz brzu cestu gdje nitko ne hoda po travi ili duboko u grmlju, nered sredimo tako da ga pokrijemo lišćem ili pokošenom travom. Mislim da bi svi morali tako postupati, onda ne bi na vlasnike pasa neki ljudi gledali s tolikim negodovanjem. Ili ih čak zalili, kao što su mene danas i neki dan. Ovo danas bilo je već četvrti put u godinu i nešto otkad imamo psa.

Volim male pse jer ih mogu uzeti na ruke i pomaziti, a nekako je lakše s njima u mnogim situacijama. Veliki psi su uglavnom poslušniji, ali traže više prostora u stanu i treba im više aktivnosti, pogotovo nekim pasminama. Ovo mi nije prvi mali pas, imali smo i prije psića koji je iz istog razloga bio vođen na uzici kao i ova naša lajavica. Iz dugogodišnjeg iskustva znam da će se ljudi frustrirani zbog tuđeg držanja pasa prije okomiti na žensku osobu ili dijete s malim psom na uzici. Kad naiđe muškarac s velikim psom koji slobodno šeće neće se usuditi prigovoriti. To smatram kukavičlukom, ali ga razumijem i prihvaćam razgovor s takvima ako je moguć. No ovo gađanje ljudi ili pasa iz skrovitosti svog doma smatram krajnje podlim i bezobraznim. Danas mi je došlo da stanem pred tu četverokatnicu i počnem vikati neka se pojavi prokleta kukavica i neka kaže što ima za reći a ne da ovako podlo postupa i baca ljagu na sve stanare okolnih stanova. I ja sam jednom slučajno pogledala kroz prozor i vidjela kako susjed zalijeva dijete, ono je pogledalo gore i mislilo da sam ja to učinila. Otvorila sam prozor i rekla da nisam ja i neka se samo odmaknu od zgrade jer ljudima smetaju. Mala je očito shvatila da sam nedužna, jer nitko nije došao urlati na nas. Iz sličnog razloga i ja sam ostala šutjeti, samo sam zaprijetila šakom prema prozorima i pomirisala ruke da provjerim radi li se zaista samo o vodi. Jer nikad se ne zna. Pretpostavljam da se radi o starijoj osobi kojoj je dojadila neprestana parada pasa pod prozorom, budući da mnogi vlasnici prolaze upravo tim puteljkom među zgradama želeći izbjeći park pun djece, a ljubimcima omogućiti da onjuše poštu.

Eto, rekla sam da je danas bio dan za pisanje o psima, a oduljila sam toliko da ne želim započeti temu o kojoj smo jutros razgovarali na poslu. O tome drugom prilikom. Samo još mala (ili možda velika) molba vlasnicima pasa:

SKUPLJAJTE IZMET ZA SVOJIM PSIMA I KONTROLIRAJTE NJIHOVO PONAŠANJE VANI!

To je jedini način da sebi omogućimo normalan suživot s onima koji se pasa boje ili im se gade. A kod kuće i u obitelji dajte psu mjesto za koje smatrate da mu pripada i zbog kojeg ste poželjeli da živi s vama.



Post je objavljen 22.09.2006. u 22:17 sati.