osječam se grozno...bojim se...zapravo strah je preblaga riječ za ovo što ja osječam...prestravljena sam...sve je sjebano...
ne, trenutno stvari i nisu tako grozne kakve bi mogle biti ali problem je u tome što znam da takva mirnoča kod mene ne traje dugo...na kraju se uvijek dogodi neka katastrofa....
bojim se budučnosti, stvari koje me čekaju...ništa neće biti onako kako sam ja htjela...bit če grozno ...cijela mooja budučnost...nisam pesimistična, realna sam...
došla sam do zaključka da svi koji mi stvarno nešto znače odu ,i ostave me samu, a sve stvari koje su mi toliko drage , da su več postale nekakvi sitni djelovi mene, ili ih izgubim ili razbijem.... to je jedina istina, tj. činjenica u ovom životu....
sada bih najradije uzela neki auto, bilo kakvi , glavno da vozi, i odvezla se nekamo, slušala bi muziku i vozila se...neznam kamo, zapravo nije ni važno ...samo da je put dalek, da se vozim dugo,da nema kraja...
opet imam nočne more...strava...najgore je kad se dignem iz kreveta pa skužim da još sanjam...i onda se najteže natjerati da se probudiš, i uvjeriš da nisu stvarni, da ništa nije stvarno...
Post je objavljen 22.09.2006. u 20:29 sati.