...trudim se...da ne mislim na tebe...ali nije lako...još si mi mi svježa rana...sve me podsjeća na tebe i kako smo bili sretni...ma toliko smo toga zajedno prošli...i sve mi je još tako nezamislivo...da više nikad neće biti isto...rekla sam da više neću plakati zbog tebe...ali danas sam opet suzu pustila...ali ne smijem...neću više dopustiti da me povrijediš...imam i ja svoju vrijednost...koju ti nisi prepoznao...znam,i noćas ću te sanjati...ali tako ću to i prihvatiti...kao san koji je završio...kao jutarnju sjetu nakon lijepog san...tako je meni sad...ali bit će bolje...ne znam kad...ali nadam se...voljela bih da se jednom svemu ovom mogu nasmijati...onako u prolazu...da te mogu smatrati greškom...koja je iza mene...i ono što bih najviše htjela je da se jednom pokaješ...da te ona iznevjeri...da te povrijedi kao i ti mene...da na svojoj koži osjetiš što znači biti povrijeđen...ponižen...od osobe koju voliš...kad ju voliš i kad te vara...kad joj praštaš i najveće uvrede...nadam se da ćeš jednom sve shvatiti...da ćeš me moliti za oprost...a da ću ja biti jača od tebe...i reći ti "sad je kasno"...pa makar te i tada ovako voljela...
...kad se jedna vrata zatvore,otvore se druga...ali često toliko dugo gledamo u zatvorena vrata,da ne vidimo ona koja su se otvorila...život uvijek daje drugu šansu...samo je treba znati prepoznati...i iskoristiti...na vrijeme...
Post je objavljen 22.09.2006. u 19:36 sati.