Majin dnevnik
1. poglavlje
16.Travnja 2005.godina
Bilo je to 16. Travnja, proljece!
Dogodilo se kao da je bio san! Bilo je nestvarno, poput iluzije... ali nazalost, to se dogodilo... Brat moje najbolje frendice koji je imao samo cetrnaest godina je poginuo... Lani je to bilo nesto najgore na svijetu sto joj se moglo dogoditi!! Izgubila je svog jedinog brata koji joj nije bio samo brat vec i najbolji prijatelj... Uvijek bi joj pomagao, davao joj savjete, a sad ga vise nema... To je tako zalosno. Htjela bih joj pomoci bilo kako... Trebala me, trebala je rame za plakanje! Kad sam dosla kod nje, ispricala mi je u suzama kako se to dogodilo...
Brat joj je isao na maturalac u London avionom! Nakon sto su uzletjeli, nesto se cudno pocelo dogadati s avionom... Lijevo krilo je izgubilo kontrolu i naglo se okrenulo u lijevo, zatim je avion lupio nosom o tlo... Avion je klizio jos 246m po tlu... Od aviona je nastalo smljeveno zeljezo! Piloti su iskocili van i naravno poginuli... Bilo je mnogo ozlijedenih i stresenih putnika, ipak je vecina bila dijeca... Culi su se krikovi i plac preplasene djece... Spaseno je 57-mero putnika od njih 63.Sestero ih je poginulo. To su bila dva pilota, jedna stjuardesa i troje ucenika. Nadena su trupla nastradalih osim truplo Laninog brata!
Nakon dva dana traganja nasli su ga ispod aviona koji se u vrijeme njegovog izlaska srusilo na njega... Pricala mi je to u potocima suza, a ja sam je samo mogla cvrsto zagrliti i tjesiti! To je kraj to tragicnog dana, javim vam se sutra s novim dogadajima... Sad se idem moliti za Lanu i njezinog brata...
2. poglavlje
17.Travnja 2005.godina
Evo mene opet...
Cijeli dan sam bila s njom. Tjesila sam je ali nisam mogla ublaziti njezinu bol... U jednom trenutku nas je zavladao san... Kad smo se probudile, ona je zvala brata, ali niko se nije javio... Pitala me je dali je ona sve ono sanjala...
Tuzno sam joj rekla da nije sanjala i da joj je brat stvarno mrtav... Obje smo pocele plakati... Osijetila sam kako drhti od nervoze, pa je i meni bilo sve gore... Odjednom je naglo ustala i otrcala u wc... Povracala je! Ja sam je tapkala i gladila po ledima da joj bude bolje... Ne mogu zamislit kako joj je... Ona je sada stvarno usamljena...
Mama i tata su joj razvedeni! Mama je jos od razvoda nije poljubila, a tata bi joj radije bio bilo gdje drugdje nego da provede petak navecer s njom... Puno puta je pokusavala napravit samoubojstvo, ali na srecu se izvukla... Samo sam jojostala ja... Vec je 1jedanaest sati, stajala sam ispred njezinog ulaza. Zatim je ona izasla i snazno me zagrlila, tuzno mi je sapnula «Hvala ti»...
-hvala ti!
3. poglavlje
1.Svibnja 2005.godina
Nakon dva tjedna, Lana je napokon krenula u skolu... Svi su je cudno gledali. Nosila je crninu. Povukla se u svoj svijet. Vise nije bila popularna u skoli. Smatrali su je cudakinjom. Nitko nije shvacao njezinu bol. Odlucila sam joj se posvetiti, dati joj ono staro prijateljstvo, biti uz nju! Svaki dan sam odlazila kod nje! Pricala mi je o svom bratu! Shvatila sam da joj treba velika promjena u zivotu.... Odlucile smo se preseliti iz Osijeka na Hvar! Nju je mama sa zadovoljstvom pustila, a mene je sa uvijetom da me moze posjecivati... Sutradan smo se pocele pakirati. Vidila sam smijesak na njenom licu. Nakon toliko vremena opet je sretna. Srce mi je pocelo jako udarati... Bilo je vrijeme za polazak! Pozelila sam vristati od uzbudenja...ali onda je dosao problem... Karte za autobus su bile rasprodane! Jedino nam je preostalo letjeti avionom! Primjetila sam kako je Lana pocela blijediti u licu... Vracala su joj se ona stara sjecanja... Mislila sam u sebi da sam ja kriva, da je glupa ta idea s putovanjem, napokon kad se smirila, ja sam sve pokvarila!! Htjela sam vratiti vrijeme i ispravit tu glupost! Zaplakala sam i bezbroj puta joj rekla da mo je zao... Ona je obrisala suze i povukla me u njezinu sobu!
-ja sam kriva, glupa je to idea....
-sve sam pokvarila
4. poglavlje
2.Svibnja 2005.godina
Zeljela mi je nesto reci... Ja sam joj se samo ispricavala i nisam joj dala da govori... Na trenutak me zaustavila i rekla da mi ima nesto za priznati... Rekla mi je da je da se odlucila promijeniti, ali da se samo preplasila kad je cula kad je cula da cemo putovati avionom! Snazno sam zagrlila mamu i tatu, dala mami dar na kojem je ceduljica s natpisom «Za svaki slucaj da nema signala»! Darovala samo joj Toki-voki, jedan njoj, jedan meni! Dosao je TAXI po nas... Nakon 10 minuta voznje, shvatile smo da nas ne vozi u pravom smijeru vec negdje u zapusteno mjesto koje nikad prije nisam vidjela.... Zahtjevale smo da nas psti van, ali on nas nije obadivao! Pocele smo vristati.... Odjednom je stao i dolazili su mu prijatelji... Izvukli su nas van. Zgrabili su nas i zavezali, stavili nam vrece na glave i odveli u neku kucicu, zatim nas tamo ostavili!! Jako smo se bojala i plakale smo! Nakon sat vremena, nama se cinilo to kao cijela vjecnost, sjetila sam se Toki-vokija! Tesko smo se digle jer se nismo mogli pridrzavati rukama... Rekla sam Lani da odskakuce do moje torbe i da je pokusa otvoriti... Toki-voki se u torbi ukljucio... Zvali smo moju mamu i tatu!!
Nakon pet minuta su se javili...pitali su nas gdje smo, nismo znale...
-gdje smo??
5. poglavlje
3. Svibnja 2005.godina
Odmah nakon sto smo zavrsili razgovor sa mamom i tatom, uletjeli su oni! Primjetile smo tetovaze na njihovim vratovima... Te tetovaza su mi bile odnetkud poznate... Nakon nekog vremena, Lana je zaspala... Znojila se u snu, buncala je...Probudili su je, grubo su bacili na nju nekakvu staru i prljavu krpu da se obrise. Prosaptala mi je «Imam viziju»! Cudno sam je pogledala i pomislila «Ovo je kao na TV-u...» Objasnila mi je da je sanjala nesto, da joj se cinilo kao neka vizija i kao neki znak... Rekla mi je da je njihovu tetovazu vidjela u snu u avionu napravljenu kao grafit pored njezinog brata... Vidjela je ove ljude prije nego sto joj je brat uzletio kako su ga promatrali... Pomislila sam da je smrt njezinog brata bila namjestena zato sto se njezin tata bavio raznim poslovima i bio je u velikim dugovima, zato su joj se i roditelji rastali... Blio mi je neugodno reci svoje misljenje, ali je ona u tom trenutku nesto slicno rekla, pa sam ja to samo potvrdila! Moj tata je policajac, pa je pozvao ssvoju ekipu kod mene doma... Otvorili su Toki-voki i nasli cip koji ima i moj Toki-voki, nasli su mjesto gdje se nalazimo i krenuli u potragu!!
6. poglavlje
4. Svibnja 2005.godina
Nakon malo duzeg vremena pocelo se nesto cudno dogadati... Nasi otmicari poceli su razgovarati s nekim ljudima na telefonu... Upalili su zvucnik da bi svi culi sto se dogada. Cula sam poznat glas... To je... To je moj tata!!
Zasto su pricali s mojim tatom?? Cula sam kako traze Luku, Laninog tatu... To je potvrdilo nase sumnje... Lanin tata je upleten...
Nakon 30 minuta netko je pokucao na vrata. Pitali su tko je, rekao je «PIZZA»...valjda su ogladnjeli... Otvorili su vrata i na njih su skocili desetak policajaca, uzeli im oruzje i stavili im lisice! Bila sam ponosna na svog tatu jer nas je spasio i postao je junak! Luku su uhitili zato sto se bavio dilanjem drogom i drugim stvarima!! Bilo mi je zao Lane...ma nije ju on vrijedan, pomislila sam...
Nije ju ni pogledao kad su ga odvodili, ali vec je navikla na to... Otmicarima je sudena kazna od 67godina zbog ubojstva i otmice! Sad bar znamo istinu o smrti Laninog brata...
Evo sad je proslo godinu dana od tog dogadaja! Lana je opet popularna i zabavna cura kao prije... A i ja se osijecam boljom osobom... Lana i ja imamo preslatke decke Marka i Dvida, i sretne smo....
Ovo je kraj mog dnevnika...
By: Maja
Nadam se da vam se svidjelo moje kratko dijelo.... :)))
Post je objavljen 22.09.2006. u 15:51 sati.