Marketing
Rrrrrex
Imao sam 10 godina i vraćali smo se iz šume, moj bratić i ja. Gore u vrtu su njegovi imali radnu akciju, zidali su roštilj. Moj stari je pomagao.
Došli smo do zida iza kojeg je bio vrt. Zid je bio moje visine i pored njega je bio vezan njegov krvoločni vučijak. Da bi se popeo na zid morao sam stati na kamen od oko pola metra koji je stajao tamo baš u svrhu pentranja, udaljen od Rexa nekih pola metra. Rex me nije podnosio, zapravo nije nikog, bjesomučnoj je lajao.
Stanem na kamen sa teneisicom punom blata, odgurnem se od njega, poskliznem se i padam pravo u Rexove ralje.
Rex se povlači unazad.
U padu se dočekam na noge i ne osvrčući se poletim unaprijed. Jednom nogom odskočim od kamena i u djeliću sekunde skočim na zid.
Rex, sinhonozirano prati moje kretanje. Nakon povlačenja pokušava me dohvatiti. Od siline zaleta lanac puca. U jednom skoku zajedno sa prekinutim lancem doskače na zid.
Bratić ga pokušava zaustaviti glasno zapovjedajuči: REX NE! Ne uspjeva.
Predamnom je još 30m vrta pa kuća. Na pol puta su svi: stari, barba, teta... Ne vidim ih. Ne vidim ništa osim kućnih vrata. Trčim bez obzira na prepreke. Čujem samo povike REX! REX! Trčao sam kao nikad do sad i u istom dahu otvorio staklena vrata ljetne kuhinje. Zatvaram vrata sa osječajem Rexovog daha iza na leđima.
Spašen sam. Rex nije bio iza mene, nije bio niti pred vratima. Pogledom sam pretraživao put kojim sam došao. No Rexa nije bilo.
Tek tamo negdje pored mješalice, među ciglama i vrećama cementa, koje sam nekim čudom preskočio, vidim starog kako stoji poput revolveraša s lopatom u ruci. Oči u oči sa Rexom. U taj tren svi se bacaju na Rexov lanac, te bratić i teta odvlače ga do njegove kućice.
Ovog puta je Rex dobro prošao.
Ovo je komentar ne Misteriju u Cyrille-nom blogu.
Post je objavljen 22.09.2006. u 11:05 sati.