Ken, Melvin i ja se približavamo velikoj izbočenoj stijeni. U zemlji zaboden još jedan znak upozorenja da je zabranjeno ići dalje. Zaobilazimo i znak i stijenu: pred nama je blagi pad. Put postaje jedan metar širok. Dvadesetak metara ispred nas se ukazuje nevelika pećina. Sunce sa zapada joj osvijetljava ulaz.
“Ne treba se brinuti za ove znakove upozorenja. Rendžeri rijetko obilaze ovaj kanjon za razliku od prije 6-7 godina. Tada se nije moglo prići”, Ken govori mirnim glasom.
Dolazimo do ulaza.
Na prvi pogled izgledalo mi je da je riječ o sasvim uobičajenom usjeku u liticama kakvih ima dosta u svijetu Anasazija. I to relativno manjih dimenzija. Ulaz nije bio viši od tri metra, širine pet-šest metara.
Vadim digitalnu kameru da slikam polumračnu pećinu. Međutim, baterija je potrošena. Rezervna mi je u autu. I drugi foto-aparat mi je u autu, pola sata hoda odavde. Baterije za digitalne aparate se tako brzo troše. (Sada mi ostaje da se nadam da ćemo se još jednom ovdje vratiti i da ću uspjeti slikati ono što nas očekuje.)
Ken vadi iz ruksaka plinsku svjetiljku. Pali je. Umjetno svijetlo se miješa sa svijetlom dana. Sada mogu promotriti i unutrašnjost pećine. Svodovi su znatno viši od ulaznih. Možda svojih osam metara. Tlo ravno, zidovi zakrivljeni.
Ken prilazi jednom zidu i pokazuje nam petroglif. Spirala. Međutim, složenija od onih koje sam obično sretao kod Anasazija. Set crtica oko glavnih spiralinih linija. Do spirale, simbola svemirskog života, stilizirani likovi (kao božični kolačići): po dvije ruke i noge te glava. Povezuje ih linija koja me podsjeća na krivulju grafikona.
Ken hoda dublje u pećinu i ponovo prinosi svjetiljku zidu. Novi petroglifi. I drugačiji položaji onih “ljudskih kolačića”; ispružene ili skupljene ruke i noge. Između njih i dalje kombinacija spirala, krugova i linija koje kruže oko “kolačića”.
“Kada sam ovdje prvi put došao, prije tridesetak godina, u pećini je bio samo jedan petroglif i to onaj na ulazu. Kasnije su nastajali drugi; kao da su dopunjavali neku priču…”, komentira Ken.
Ovo mi su učinilo čudnim, ali nastavljamo obilazak pećine. Sad već jasno vidim da je riječ o četiri prirodno istesane komore. Ulaz je nešto manjh dimenzija, ali je druga komora najprostranija. Na nju se naslanjaju dvije manje prostorije. Na ulazu u jednu od njih se nalazi plastična zavjesa.
Ken spušta ruksak na tlo i sjeda na nižu stijenu. Melvin i ja ga slijedimo. Kratka pauza.
“Da vam nastavim priču o artefaktu i posjeti ljudi iz Washingtona. Bio sam iznenađen kada su me zvali da se nađem sa njima u Dulceu, 1997. godine. Bilo je prošlo 25 godina od mog otkrića pećine i čudilo me da neko pokazuje interes nakon toliko godina. Uglavnom, u Dulceu sam se upoznao sa dr. Nerudom i njegovom asistenticom Samanthom Folten. Doktor Neruda je bio pedesetih godina, a Samantha između 35-40. Zamolili su me da ih odvedem do kanjona i da im pokažem rutu kojom sam došao do pećine. Kasnije sam saznao da oni rade za tajnu Vladinu organizaciju pod nazivom ACIO…”
U mreži javnih i tajnih obavještajnih agencija u Sjedinjenim Državama, NSA (National Security Agency) zauzima posebno mjesto. Ova je organizacija skrivena velom tajni koja kontrolira sve komunikacijske tokove od svog osamostaljivanja 1952. godine. Najveći je poslodavac za visokoobrazovane profile stručnjaka; između ostalih, zapošljavaju nekoliko tisuća najnadarenijih matematičara današnjice. Broj zaposlenih, oko 40.000 (mada označen kao tajna) prešao je ukupan broj zaposlenih u agencijama CIA i FBI zajedno. Radni dan svakog predsjednika SAD (uključivo i sadašnjeg koji se baš ne odlikuje pretjerano revnosnim praćenjem istih) počinje sa izvještajima NSA koji nadgledaju svaku točku na i oko Planete.
(Prisjećam se Kongresnih ispitivanja generala Haydena, direktora Agencije, i upita zašto špijunira ogromni broj Amerikanaca, od običnih građana do političara kao Hilarry Clinton?)
NSA (“Not such Agency” ili “Never say anything”) kontrolira sigurnost i kompjuterske sisteme svih ostalih obavještajnih agencija, civilnih i vojnih u SAD.
Iz krila takve Agencije je, od njenih najinteligentnijih članova, formirano super-tajno Odjeljenje pod imenom ACIO (Advanced Contact Intelligence Organization). Isključivi zadatak ovog moždanog šlaga Planete je da prikuplja sve informacije vezane za tehnologije vanzemaljaca te da ih adaptira za primjenu, prvo u vojsci, a kasnije i komercijalno.
Zahvaljujući pristupu ovim tehnologijama ACIO je bio u mogućnosti da nove tehnologije ponudi vojno-industrijskom kompleksu. Na taj način su sebi osigurali ogromne prihode koji su ih učinili neovisnim od vojnog budžeta i osnivača (NSA).
Osamostaljeni ACIO iz redova svojih najgenijalnijih članova formira još užu grupu nazvanu Labirint (Labyrinth Group) 1963. godine. Na njenom čelu je, od njenog osnivanja, 29-o godisnjak poznat jedino kao “Petnaest”. (Petnaest je, inače, najviši mogući sigurnosni nivo u SAD.)
“Petnaest” je imao 22 godine kada se pridružio organizaciji ACIO. Još tada je uočena genijalnost i superiorna inteligencija ovog mladog čovjeka koji je htio da kreira kompjuter koji će biti toliko moćan da omogući putovanje kroz vrijeme. Neshvaćen od svojih inferiornih profesora, “Petnaest” završava u laboratorijama Bell Labs koji su čuli za ovog genija i odavdje, ubrzo, postaje članom ACIO.
Njegova razmišljanja napokon padaju na plodno tlo. Postaje vođom ACIO da bi nakon 7 godina osnovao Labirint grupu sa isključivim ciljem da razvije tehnologiju putovanja kroz vrijeme. Nazvao ju je BST (Blank State Technology).
Putovanje kroz vrijeme nije novost civilizacijama na Planeti. Veći broj spiritualnih zajednica i naučnih instituta je ostvarivao putovanje duše kroz prostor i vrijeme: od svećenika Tibeta do Maja i Anasazija, od Monrovog instituta do SRV (Scientific Remote Viewing) instituta u Americi. Međutim, uloga duša na ovim putovanjima bila je pasivna: mogli su samo promatrati događaje pred njima, a ne i aktivno učestvovati ili ih mijenjati.
“Petnaest” je imao plan da razvije tehnologiju koja bi mu omogućila da mijenja povijest na, kako ih on zove, “interventnim točkama”. Riječ je o posebnim energetskim koncentracijama koje kreiraju značajne događaje u ljudskoj povijesti. Na primjer, početak rata ili dolazak diktatora na vlast. Ili, slom Sovjetskog Saveza. Ili, početak američkog, sovjetskog ili kineskog svemirskog programa.
Razlog što je “Petnaest” želio da razvije ovu tehnologiju je želja da se zaštiti od bilo kog vanzemaljskog agresora. Za njega je BST tehnologija “ključ slobode za čovječanstvo”.
Kako?
Pretpostavimo da će se neznana civilizacija pojaviti iz dubina svemira nekad u budućnosti i odlučiti da stanovništvo Planete pokori uz pomoć superiornijih tehnologija. Kako se obraniti od nadmoćnijeg neprijatelja?
Prema “Petnaest” jedina obrana je izmijeniti povijesni tok. Izviđačke brodove superiornije civilizacije skrenuti na drugu rutu prije nego se upute prema našem sićušnom Sunčevu sistemu, na periferiji galaksije Mliječni put.
E sada da vidimo kakva je veza futurističkih (?) planova “Petnaest” i elitističkih organizacija Planete sa zabačenim kanjonima Novog Meksika, drevnim Anasazijima i mojim indijanskim prijateljima.
“Na parkingu su stajala dva crna Chevy Suburban kombija. Uz doktora Nerudu i Samanthu upoznao sam još tri člana tima. Doveo sam ih pred pećinu”, nastavlja Ken sa pričom.
“Iz torbe šefa tima se začulo tiho zujanje. On je zastao i izvukao, meni poznati, predmet. Riječ je bila o artefaktu kojeg sam pronašao 25 godina ranije. Neruda je bio iznenađen. Kaže da su artefakt ispitivali raznim metodama i ovo je prvi put da počinje reagirati.
Kasnije mi je rečeno da je ovaj predmet izrađen od kombinacije titanijuma i berilijuma. Ona se ne sreće u prirodi. Kada se tome dodaju čudni znakovi/hijeroglifi izgledao je potpuno vanzemaljski. Neruda mi je kasnije priznao da niti su mogli karbonskom metodom odrediti starost predmeta niti su ga u laboratoriji uspjeli uključiti, niti dospjeti do unutrašnjeg kontrolnog mehanizma. Različite spektrum analize, uključujući x-zrake, nisu dale nikakvog rezultata. Jednostavno, nisu se uspijevali probiti dalje od površine predmeta.
Pošli smo nekoliko koraka prema unutrašnjosti pećine. Artefakt je počeo zujati intenzivnije. Vođa male grupice uputio se ravno prema zidu jedne od manjih prostorija u unutrašnjosti. Nepunih 25 metara od ulaza završavala je prirodna pećina.”
U tom momentu Ken pokazuje Merlinu i meni u pravcu zastora na zidu. “Grupa od pet naučnika je sa mnom tada stajala ispred ovog zida. U to doba je na mjestu ovog zastora bila kamena ploča, dugačka dva i po metra i debela dvadesetak centimetara. Na prvi pogled se činilo da pećina tu završava. A opet, nešto nam je govorilo da ima nešto iza one ogromne kamene ploče. Pokušali smo je pomaknuti, međutim bila je previše teška.”
Gledam prema onom zastoru i zamišljam radoznalost ACIO ekipe iz Washingtona. Šta bi se moglo kriti u unutrašnjosti pećine? Prolaz? Tunel? Zašto bi ga neko zatvarao? Možda sve to i ne bi bilo toliko interesantno da nije bilo onog čudnovatog predmeta koji je, kao kompas, navodio članove ekipe prema kamenoj ploči.
Melvin ovaj put ne govori mnogo. Čini se da su ovo i njemu nove informacije.
Ken nastavlja:
“Dva člana ekipe su se vratila sa velikim maljevima i nekoliko alatki. Počeli su razbijati kamenu ploču. Kameni komadi su letjeli po pećini. Baterijska svjetlost je bila uperena prema napukloj ploči. Napokon, nakon dva sata, tim uspijeva očistiti tlo i zid od ostataka kamene ploče.
Očekivanja su se pokazala opravdanim. Pred nama se ukazao tunel, metar širok. Uzeli smo svoje stvari i počeli se provlačiti kroz tunel. Ja sam bio na začelju. Tunel je išao ravno da bi pri dnu zaokrenuo formirajući oblik slova “J”.
Izbili smo pred spiralne stepenice. Vođa nas je upozorio da budemo oprezni, jer je ova lokacija možda još uvijek “aktivna”.
Sišli smo niz stepenice. Ispred nas dvije uklesane glave u stijeni… koje formiraju ljudski profil… jedna nasuprot drugoj. Simbolika je bila jasna: sada smo pred ulazom…”