Iako se povod pisanju posta dogodio jučer, priča zapravo počinje krajem ljeta godine ove, kada sam morao ići u Split na KLJŠ.
Do Splita se iz Slavonije može na nekoliko načina: "superbrzim" autoputom, onda starom, ali krivudavom i čini se bržom ličkom i dalmatinskom magistralom, ili preko BiH... svaki put ima svojih prednosti i nedostatka, i nije se bilo samo tako lako odlučiti, kojom trasom putovati.
Ako idem preko HR, ceste su zadovoljavajuće (čak odlične), član sam HAK-a, pa je i usluga pomoći na cesti zagarantirana (barem se nadam), a što je najbitnjie, u svojoj si zemlji (kakva bila da bila). No, put do Splita kroz Hrvatsku je dug i skup.
Put kroz BiH je rondaviji (iako su ceste prihvatljive, taman da se čovjek odluči ići kroz BiH), no puno je kraći, a i jeftiniji (osim ako te ne uhvati svih deset nanizanih patrola u "Republici srpskoj").
Tako sam ja i moja odvažna pratnja (a bilo nas je četvero u autu), uz puno razmišljanja, praćenja radio i TV emisija o zakrčenosti prometa i HAKovim izvještajima o prometnim čepovima, odlučili krenuti za Split preko BiH.
Iako bih mogao napisati bezceler o putu preko BiH, odlučio sam se ipak napisati nešto o kamiondžijama s "bosanskim" registracijama. Zašto nijma, shvatit ćete ubrzo.
Dok me nagovarao na putovanje preko BiH, dragi moj Cimer je rekao nešto što mi je zvučalo pretjeranim. Kaže on meni: "Idi preko BiH, normalnije se vozi i ljudi su kulturniji na cesti, a kad dođeš u Hercegovinu, svi će ti pomoći kad vide da imaš HR tablice". Malo mi se činilo nevjerojatnim da netko iz Bosne poštuje prometna pravila i da je pritom uljudan u vožnji, pa sam te njegove riječi zasadio u obližnji gotnošir s kaktusima, ne uzimajući si previše k srcu tu rečenicu. Sjećam se da su djecu u posavini roditelji učili da bježe s ceste kad vide auto s turskim i bosanskim registracijama, jer su oni bili jureća smrt na cesti.
I uvjeren u ono što saznadoh još kao dijete, krenuh na put za grad droge i Hajduka, tisućljetni grad mojih predaka, a sve preko BiH.
Cimerove riječi o kulturi vožnje u BiH, vratiše mi se tek kad nam se pred nosom ustranio i drugi šleper, koji je pronašavši prvo ugibalište na krivudavoj cesti, malko skrenuo da propusti nas "brže" vozače. Hm, ovoga sam rijetko sreo na hrvatskim cestama. No, dobro, bilo je i kamiona koji se nisu micali, no u Hercegovini, opet se kamion uklanja, a mnogi kamioni iako ne izbacuju žmigavac svaki put kad krenu u obilaženje, uredno desnim žmigavcem pokažu vozaču iza sebe da je put ispred njega čist i da ga automobil može obići te odjuriti svojim poslom.
Doista, Cimer je (barem djelomično) imao pravo. Doista, ako možda nisu kulturniji vozači od nas, sigurno su kolegijalniji. Stara dobra bosanska i hercegovačka prisnost nije se ugasila ni ratnim vihorima, koji su dobrano prohujali ovom lijepom zemljom.
Jučer smo se brat i ja vraćali iz Osijeka, i na zaobilaznici smo neko vrijeme slijedili jedan kamion. Bila je noć i u daljini su se sasvim dobro vidjela svjetla pa sam već kilometar-dva unaprijed vidio da mi u susret dolazi automobil, no vozač kamiona ispred mene je uključio na nekoliko trenutaka lijevi žmigavac. Svi koji voze auto znaju da to znači: Ne obilazi, auto dolazi u susret! Istog trena, pogledao sam tablice: BiH! Nakon prolaska auta, kamion je izbacio desni žmigavac, što znači da mi je put slobodan, i ja sam uz blicanje i trubljenje za zahvalu odjurio dalje. Brat i ja smo prokomentirali: "Ovoga u HR gotovo da više i nema". Svi jure, žure, ubijaju se da stignu do odredišta, a vozačka kultura i kolegijalnost su već davno zamrli. Trubimo sporima, psujemo brze, mrzimo babe za volanom, a za sebe mislimo da smo bolji ili barem dobri kao Schumacher.
Onom kamiondžiji nije bilo ni iz džepa ni u džep što će mi žmigavcima pomoći oko pretjecanj, no pokazao je samo koliko je još vozač i koliko drži do nekih, gotovo već ugaslih manira vozačke kolegijalnosti. Čast svim iznimkama koji još uporno blicaju kad prođu policijsku patrolu, spašavajući ono malo minusa prije crvenog, koju imamo za nedaj Bože. Svaka vam čast!!!!!!! Spasili ste me milijun puta i molim Gospoda da vam se to uračuna u pravednost!!!
Za mene osobno, jučerašnji dan je bio poticaj da promislim o svojim vozačkim manirima i (ne)kvalitetama: biti tolerantniji u vožnji, smanjiti buku i psovke na račun "budala za volanom", a sve u svrhu bolje svijeta za kojim svi mi težimo. Od danas, bit ću kolegijalniji vozač.
Post je objavljen 21.09.2006. u 20:41 sati.