Pregled posta

Recenzija/komentar - Film: Mad Max 2: The Road Warrior

Pobješnjeli Max 2: Cestovni ratnik

Eng. Mad Max 2: The Road Warrior
God. 1981.
Redatelj: George Miller
Scenarij: Terry Hayes, George Miller, Brian Hannant
Glume: Mel Gibson, Bruce Spence, Michael Preston, Max Phipps, Vernon Wells, Kjell Nilsson, Emil Minty, Virginia Hey, William Zappa, Arkie Whiteley, Steve J. Spears, Syd Heylen, Moira Claux, David Downer, David Slingsby, Kristoffer Greaves, Max Fairchild, Tyler Coppin, Jim Brown, Tony Deary, Kathleen McKay, Guy Norris, Anne Jones, James McCardell, Harold Baigent...itd.



Radnja nastavka se uvelike razlikuje od originala, te djeluje kao da je smještena barem 10-ak godina u budućnost od završetka prethodnog filma. Dok je tamo još bilo nekih naznaka civilizacije kakvu dana spoznajemo, u nastavku je gotovo uopće nema.
Nakon nuklearnog rata do kojeg je došlo upravo zbog nafte, svijet se je pretvorio u pustoš, kojom vladaju motorizirane bande raznoraznih krvožednih luđaka, koji se žele dočepati preostalog goriva, tekućine vrjednije od bilo čijeg života. Ni sam Max nije ništa drugačiji, i on traga za gorivom, te se zbog toga sukobljava sa tim bandama. Upravo ga tu i pronalazimo na početku filma...u jednom krakom obračunu sa nekoliko luđaka. Nakon što ih uspješno savlada, i dočepa se nešto malo goriva, Max nailazi na napuštenu letjelicu, barem je on tako mislio, no ispostavi se da nije, te ga zarobi pilot, The Gyro Captain, koji naravno isto želi gorivo. Ali Max ga uspijeva savladati lukavim potezom, i taman kad ga želi ubiti, pilot mu kaže da ćemu pokazati gdje se nalazi na hektolitre goriva, ako ga ostavi na životu. Max naravno pristane.
Ispostavi se da se radio rafineriji usred pustinje, ali ona je okružena krvožednom bandom koju vodi ogromni Lord Humungus. Oni bi naj rađe upali u postrojenje i sve pobili, ali problem je što je postrojenje dobro branjeno. Nakon što nekoliko ljudi pokuša pobjeći iz postrojenja, ali naravno ne uspije, Max uspijeva spasiti jednog. Taj mu obeća da će mu ako ga vrati nazad u postrojenje dati goriva koliko može nositi. Max ispuni svoj dio nagodbe, ali tip umre po dolasku, te Max skoro izgubi glavu...no u tom trenutku Humungus ponovno napada postrojenje, i ponovno neuspješno, a u obrani ovaj puta pomogne i Max. Kasnije uspijeva saznati kako skupina želi pobjeći iz rafinerije, i nastaviti svoj život na boljem mjestu, no da bi mogli otići i sa sobom odnijeti svo gorivo, treba im vozilo koje može vuči cisternu - kamion. Max im tada u zamjenu za gorivo nudi svoje usluge, on je naime vidio jedno takvo vozilo nekoliko km. od postrojenja. Skupina predvođena Pappagallom pristane na dogovor. Max se uspješno iskrade iz postrojenja, te se ubrzo vrati nazad sa kamionom. Ljudi oduševljeni njegovim potezom, ga pokušaju nagovoriti da im pomogne, tj., da on vozi kamion sa cisternom ,ali on to odbije, jer je dobio što je htio...gorivo.
Ali ubrzo nakon što ode iz postrojenja, uhvati ga banda, unište mu auto, a on jedva preživi. Pilot ga uspije svojom letjelicom vratiti natrag u postrojenje...Max sada bez ičega, i bez izbora prihvati ponudu. Nakon što karavana krene, počinje pravi antologijski lov...



Dok je "Mad Max" bio onako više "drama" sa adrenalinskim jurnjavama, "Mad Max 2: The Road Warrior" snimljen samo dvije godine kasnije, je bio potpuno drugačiji od originala, mračniji, nasilniji i pomalo psihodeličan, priča za sebe...gotovo da osim gl. junaka nije imao nikakve veze s njim, te je nudio ono što se publici najviše svidjelo u originalu - jurnjave i razbijana, kao i mnogo, mnogo krvavog nasilja od početka pa do kraja, te su ga mnogi smatrali, a još uvijek i smatraju previše nasilnim.
"Mad Max 2" je jedan od onih rijetkih filmova koji se opravdano smatraju boljim od originala, jer je u mnogo čemu nadmašio original. Osim što je ostvario bolji box office rezultat (u Australiji je zaradio 11 mil$, a u ostatku svijeta preko 100 mil$), unio je i pravu revoluciju u akcijski žanr te postavio nove standarde koje su kasnije mnogi filmovi kopirali i slijedili, a Mel Gibsonu je donio status svjetske zvijezde koji je prvim "Maxom" bio samo naznačen. Također je imao pametno osmišljene likove i zanimljivu , pa čak i originalnu priču, te još mračniju, post-apokaliptičnu atmosferu koja mu je davala specifičan vizualni identitet, kao i žestoku revolucionarnu akciju te izvrsne kostime, zbog čega ga publika još i dan danas obožava.
Tu bih posebice istaknuo Hrvatsku publiku, naime ovaj film, jer se nalazi na visokom 14. mjestu top ljestvice 50 najboljih filmova XX st. prema izboru Hrv. gledatelja, koju je objavio naš filmski časopis "Hollywood" 2000. godine u svom 50-om broju nakon četveromjesečne ankete, što govori dovoljno samo za sebe.
Budućnost je ovdje prikazana još opakija i još mračnija nego u originalu...sve je prepuno raznoraznih divljaka, nomada, pankera, luđaka itd. koji izgledaju kao da su izletjeli iz vikinškog doba, ali umjesto da jašu na konjima i vitlaju mačevima, jure okolo na nabrijanim mašinama koje idu na nitro te koriste noževe, sačmarice, samostrele, bejzbol palice i ostala oružja. Ovdje civilizacije gotovo da i nema, kao i goriva oko kojeg se svi međusobno bore i ubijaju...ovo je divlji zapad, ali bez konja i zakona. Ovaj nastavak ujedno na početku u kratko objašnjava kako je došlo do te situacije, što u originalu nije bilo objašnjeno. Brutalniji je, ali i mrvicu zabavniji od originala zahvaljujući glumcu Bruce Spenceu i liku pilota kojeg on glumi, koji pridonosi humoru.
Gibson opet rastura ekranom...Max je ovaj put usamljeni lutalica, koji misli samo na sebe, lešinar koji živi dan za danom i traga za gorivom kojeg je sve manje kako bi njegov V8 i dalje jurio pustopoljinama post-apokaliptične Australije. No ubrzo od usamljenika postaje junak dana...iako on to zapravo ne želi, njega zanima samo gorivo. Ali s vremenom se tu vidi jedan trag ljudskosti koji je ostao u njemu nakon pogibije obitelji. Doduše nije nigdje objašnjeno što mu se dogodilo sa ženom, jer koliko se sjećam, u originalu ona ipak ne pogine, več je samo jako, jako ozlijeđena, ali doktori kažu da će se oporaviti...no nema veze.



Millerova režija je još bolja nego u originalu...ovdje postiže prikazati potpuno rasulo društva u kojem jedinu vrijednost ima gorivo, post-apokaliptični nered, te postepeno gradi napetost i tako nas uvodi u grand finale...legendarnu 20-minutnu jurnjavu u maniri "Ben Hura", sa kamionom, motorima, autima i još raznoraznim nabrijanim i sklepanim vozilima, prepunu spektakularnih stuntova, koja se još i dan danas, po mom mišljenju zasluženo svrstava među najbolje filmske jurnjave ikada.
Kamera je opet smještena u samu akciju, i doslovno možemo vidjeti brutalnost i žestinu tih sudara na ekranu, što na daje iluziju stvarne opasnosti, a ne bezopasnih stuntova. Dijelovi "mašina" lete na okolo, kao i udovi ljudi koji ih voze...sve u cjelini izgleda poput nekog demolition derbya. Ono što su Miller i njegova ekipa snimili na ovom filmu, i kako su snimili a da nitko nije poginuo, ne polazi mnogim redateljima ni u današnjim filmovima uz svu tu tehnologiju koju imaju na raspolaganju i CGI specijale efekte, jednostavno fenomenalno...antologija.
No osim izvrsne akcije, Miller nam je isporučio izvrsne životne likove, tj., usredotočio se je na njihovu karakterizaciju. Kao što rekoh ranije, Max je ovaj puta čovjek bez ičega koji samo želi preživjeti u tom okrutnom svijetu, veoma sličan negativcima, hordi barbara koji žele isto što i on - gorivo. No za razliku od njih, koji gotovo da ne znaju za milost, u njemu je ipak ostao djelić ljudskosti, što prema kraju filma izađe na vidjelo, posebice u njegovom odnosu sa klincem, kojeg je inače odglumio Emil Minty. Skupina ljudi koja brani rafineriju je prepuna raznoraznih likova i karaktera, ali sve njih krasi jedna osobina...želja za boljim životom koju im može osigurati gorivo, i spremni su učiniti sve da ga zaštite.
Tu su i več spomenuti negativci...meni osobno se urezao u pamćenje psihotični Wez, "dog of war", kojeg je izvrsno odigrao bivši S.A.S. komandos Vernon Wells. Tip dominira ekranom, i zbilja djeluje zastrašujuće, čak mnogo više od vođe horde, monstruoznog i nabildanog Humungusa, čije očito groteskno lice uopće ne vidimo jer je sakriveno iza željezne maske. Njega je pak odglumio Kjell Nilsson, inače bivši Olimpijac i dizač utega. Kad več spominjem glumce, ne smijem zaboraviti i Michaela Prestona kao Pappagalla, vođu skupine koja brani rafineriju (meni osobno tip iznimno liči na Micka Jaggera).
Baš kao i u originalu, pohvale opet idu i muzici Briana Maya...soundtrack nastavka je još bolji nego onaj iz originala, te ovdje muzika uvelike pomaže podizanju adrenalina i stvaranju pomalo hororičnog ugođaja beznađa...savršeno se uklapa sa onime što vidimo na ekranu.
Inače ovaj film je imao veliki utjecaj na mene kao klinca, obožavao sam ga, tj., još uvijek ga obožavam...sjećam se, jedan od najtužnijih scena ikada mi je bila upravo ona kada eksplodira Maxov nabrijani auto...došlo mi da plačem hehe...



Za kraj evo vam nekoliko trivijalnih činjenica koje će vas možda interesirati i predočiti vam još bolje o kakvom se remek-djelu radi.
Nakon velikog uspjeha originala, u nastavak je naravno bilo uloženo znatno više novaca, točnije 4 mil. AUD, zbog čega je u to vrijeme proglašen najskupljim Australskim filmom. Iako se možda na prvo pogled ne čini, jer izgleda kao da je sve sklepano od raznoraznih cijevi, željeza, dijelova automobila i tko zna čega, ali rafinerija u pustinji je bila najskuplji i najveći set ikada izgrađen do tada u Australiji. A uz to produkcija je zahtijevala najveću stvorenu eksploziju na Australskom filmu do tada, kojom je raznesen taj isti set. Film je inače kompletno sniman na lokacijama u Australiji, točnije u New South Walesu.
Miller i preostala dva scenarista, Brian Hannant te Terry Hayes su navodno za pisanje priče bili inspirirani samurajskim filmovima Akire Kurosawe, te knjigom Josepha Campbella "The Hero With a Thousand Faces".
U filmu su korištena dva Interseptora. Jedan iz originala, te drugi izgrađen posebno za scenu eksplozije. Zanimljivo je da su nakon što je završeno snimanje originala iz 1979., i prije nego što je film pušten u kina i postigao ogroman uspjeh, svi automobili bili određeni za uništavanje, no netko je zaključio da bi bila šteta da unište i Interseptora (pametan čovjek). Pa kad su krenuli sa pripremama za nastavak, sjetili su se da je auto čitav, te su ga odlučili ponovno iskoristiti. Malo su ga modificirali i preuredili za nastavak, a nakon što je završeno snimanje nastavka, Bob Forsenko ga je restaurirao, te se taj auto sada nalazi u muzeju "Cars of the Stars Motor Museum" u Engleskoj gdje ga se može vidjeti još i dan danas.
Isto tako, popularni Maxov pas, je zapravo bio obični pas iz lokalnog šinteraja, te je bio posebno uvježban i istreniran za film. a nakon snimanja ga je udomio jedan od kamermana. Inače originalni naslov "Mad maxa 2" je bio "Mad Max 2", ali su ga odlučili promijeniti u "The Road Warrior" za Ameriko tržište, kako ne bi došlo do zabune kod publike. No kasnije je vraćen originalni naslov, a ovaj alternativni mu je dodan kao podnaslov.

Sve u svemu, "Mad Max 2: The Road Warrior" je klasik žanra, izvrstan kultni film koji ne zastarijeva, te nas podsjeća kako su se nekad snimali izvrsni filmovi.
Kao što več rekoh na početku, jednom riječju...antologija, film koji svaki filmofil mora pogledati.

Ocjena: 5/5

Post je objavljen 20.09.2006. u 14:08 sati.