Imena su da se pišu,
Čitaju potom.
Svatko ime svoje
Osobno ima.
Stvarima su data,
Imenicama zvata.
Misao bez njih
Postojala ne bi.
Svatko na svijet
Bezimen je došo,
Da darivan bi bio
Imenom svojim.
Kroz život ime
Nosio bi svoje,
I u svijesti njime
Određen bi bio.
Imenom bi kazivali,
Imenom bi posjedovali,
Imenom bi svjedočili,
Imenom bi ljubav svoju darivali,
Imenom bi kao bili.
Ime je da se kaže,
Da se misli,
Da se ima.
Štitili bi ime svoje
Kao sebe sama,
Jer čast svoju
Imenom bi svjedočili.
Imenom smo netko,
Jer kako biti
Bez imena, do itko?
Bez imena:
Zvati se ne može,
Kazivati se ne može,
Misliti se ne može,
Posjedovati se ne može,
Voljeti se ne može.
Ne onako, kako se to
Uobičajeno čini.
Gradeći sebe tako
Imenom svojim od rođenja,
Stiže se do stanja
Kada ime dalje ne može.
Smirajem života
Odlazi se tamo
Gdje ime ne može.
Ostati će ovdje u svijeta,
Da sjećanjima svijedoći,
Imenom o čovjeku
Što ga nosio
I gradio.
Bezimen je došao
I bezimen odlazi,
A ime njegovo ostaje ovdje
gdje ga i dobi,
Da svijedoći
O nekom bezimenom,
Što ime je to nosio životom.
Ime ne može do u života biti.
Tko to ime nosi?
A ja obraćam se tebi.
Tebi što isto tako neko ime nosiš,
Što dadoše ti ga,
Da bi znali,
Da bi mogli
Baš tebi pružiti.
I ja bezimen sam
I ime mi dadoše.
'Mladen Stjepan',
Rekoše pri krštenju.
Slijedilo se ono prvo.
Mislio sam da sam Mladen,
A misao mi pogled ravna.
Tko sam,
Da bi ime imati mogao?
Trud ulažem.
Vidim jasno.
Život, svijet, prolaznost,
I ljubav što radost života nosi.
Vama braćo i sestre,
Što kao i ja ime dobiste,
Dolaskom na svijet ovaj,
Vama bezimenima obraćam se,
I kazujem vam,
Da vas volim i vidim.
Ne kao imena,
Ne kao riječi,
Ne kao misli,
Ne kao posjednike,
Već kao bezimenu braću,
Takove kakovi zaista jeste.
Gospode imena nisu po tebi.
Po Tebi smo to što jesmo.
S ljubavlju vaš bezimeni
Što ime Mladen nosi
Post je objavljen 20.09.2006. u 14:39 sati.