Dragi moji čitatelji!!!
Na početku, molim Vas sve da mi oprostite što me tako dugo nije bilo. Imala sam nekih problema s kompom (čitaj problema s kretenom od brata). Nadam se da ćete Vi nastaviti čitati moju priču. A sada da vam otkrijem Karlovu priču...
Vratit ćemo se dvije godine u prošlost, u jednu poznatu čarobnjačku školu, u vrijeme početka nove školske godine. Godine u kojoj sam i ja, (tada) Norah Alicia Roschelle, pohađala četvrtu godinu svog školovanja. Te se godine u školi održavao Tromagijski turnir. Za predstavnika naše škole bio je izabran dečko sa svojih 16 godina, visok, skladnih crta lica, kuštrave smeđe kose i tamno smeđih, gotovo crnih očiju, koje su od svega na njemu pljenile zasigurno najviše pozornosti. I prije je bio vrlo popularan među curama, ali mogli bismo reći da je u ovom trenutku dosegao vrhunac svoje popularnosti. Uostalom, za njime su ludile i mnoge cure iz Drumstanga i Hogwartsa.Tom je dečku, kako sam sigurna da ste dosad shvatili, bilo ime Karl Abamisse. I tako dok je ostalim curama plijenio pozornost, meni nije bio ništa posebno, u biti sam ga smatrala malo previše popularnim za moj ukus.
Ali eto, on mi je dao ponudu koju nisam mogla odbiti, poziv na božićni bal. I na božićnom balu je on postao moj dečko. Karl je bio sjajan, naprosto pametan, brižan , duhovit, zapravo sve što se od dečka može željeti. Jako je želio pobijediti na Tromagijskom turniru i ja sam ga u tome podržavala. No u zadnjem zadatku nešto je pošlo po zlu. zadatak je bio proći kroz mrežu špilja na obližnjoj planini punu opasnih zvjeri i stupica, akad dođeš na drugu stranu poperi se do vrha planine. Karl je prešao na drugu stranu, pa mu je ostao samo lakši dio zadatka, popeti se do vrha. U jednom trenutku Karl mi je namignuo i poslao poljubac rukom, no to je bila njegova najveća pogreška. Noga mi se poskliznula i izgubio je oslonac. Padao je. Dok je publika vrištala, njegovo se tjelo kotrljelo po kamenjaru. Potrčala sam, a za mnom i Julie i Karlov nabolji prijatelj Ralph, pa cijela horda profeora. Dok smo došli do podnožja planine već je ležao na zemlji. Tijelo mu je ležalo leđima prema zemlji, a iz glave je curila krv. Klekla sam pored njega i položila mu glavu u svoje krilo. Pogledao me i zausto da nešto kaže, ali već u sljedećem trenutku nije ga više bilo.
Nikad nisam preboljela Karla niti to što sam ja odgovorna za taj trenutak nepažnje. Nikad. Još čuvam tu njegovu sliku, još se sijećam tog zadnjeg pogleda njegovih tamnih očiju.
Tu priču znao je Neville, moji roditelji i cijela škola. Hogwarts nije znao. Ali Seamus je trebao znati, zasigurno.
A ostali? Mogu li živjeti u laži? Ne.
To be continued...
Post je objavljen 20.09.2006. u 13:31 sati.