pogled na njenu digitalnu budilicu govorio joj je da je 10:13h ujutro... ali pogled kroz prozor govorio joj je da jos nije ni pocelo svitati. ustala je i otisla u dnevni boravak, potpuno zbunjena. pogled koji joj se pruzao iz dnevnog boravka nije pokazivao susjednu zgradu, niti ijednu zgradu sto se toga tice. pokazivao je cudnu, kilometarsku sumu koja je naizgled isijavala svijetlost. u starim, sasusenim stablima kao da su stajali fenjeri i osvjatlavali svaki zakutak tog nekadasnjeg sumskog carstva.isprva je mislila da jos sanja, ali nijedna metoda budjenja nije joj uspijevala. izasla je na balkon i zapuhnuo ju je miris trulog lisca i ustajalog mocvarnog zraka. ali ispod tog mirisa skrivao se jedan jos gori, oporiji miris. bio je to miris raspadajuceg mesa. bez imalo susprezanja povratila je sadrzaj sinocnje obilne vecere. nakon nekoliko sati razmisljanja, odlucila je istraziti to kraljevstvo negdasnjice. otvorivsi vrata, zamalo je nagazila na gnjilo, raspadajuce tijelo nekog muskarca. bar je pretpostavila da je to muskarac. iskreno, nije se bas htjela zadrzavati da provjeri. polako je setala sumom. sve jace i jace je cula neku glazbu. ravnala se po tom zvuku. pretpostavljala je da, cim se pusta glazba, postoji i netko tko ju slusa. uskoro se pocela i razaznavati rijeci 'bleed in my arms wounds within, fall from grace as I offer you sin. sacrifice yourself so frail, this pseudo-love is as good as betrayal'. u jednom trenutku je pomislila da bi trebala pobijeci, vratiti se u svoj stan, i cekati da se probudi, sto ako ovdje zive ljudozderi, ali ta misao je nestala jednako brzo kao sto je i dosla. (Weep for promises which all died, a drop of tear for every lie. Love forever torn away, I am only to cherish your pain). I dok je ona tako skoncentrirano slusala glazbu pokusavajuci otkriti smijer iz kojeg dolazi, nije cula korake iza sebe. Kad joj je netko stavio ruku na rame, skamenila se. Polako se okrecuci, pogled joj je pao na ispijeno, umorno, ali ipak nasmijeseno lice. Usprkos smijesku, to lice je ipak izgledalo nekako jezivo. Kad je otvorio usta da kaze nesto, pomislila je da ce iz njih izaci nekakav onostranski zvuk. Ali glas koji je izasao, bio je sasvim suprotno. Bio je to glas olaksanja.
- napokon netko ziv, prosaptao je covijek.
- Kako to mislite 'ziv'?, upitala je.
On joj je odgovorio protupitanjem:
-koliko dugo lutas?
- pa... ne bas dugo... dva sata, ja mislim.
- to sve objasnjava. Ti jos ne znas kakvi se uzasi kriju ovdje.
- uzasi?
- saznat ces kad bude vrijeme. Sad idemo.
- gdje?
- u moj dom.
- ali... ali, moramo slijediti glazbu! Tamo mora biti netko ziv!
- ne! Tog mjesta se trebas kloniti. Tu zivi sami vrag!
Kad je to cula, pomislila je da je taj covijek lud. Ali... nije li i ona sama osijecala neku zlu energiju koja izvire iz te glazbe?
Post je objavljen 19.09.2006. u 21:11 sati.