Pregled posta

HET GRAS IS GROENER ANN DEZE KANT, JIJ BENT DER BERG DIE ME VRIJ HOUD

Mislim da je došlo vrijeme za ovaj post. Koliko god ga ja htjela odgoditi. Ovo je više koa neko priznanje samoj sebi. Da ja shvatim jer jednostavno neke stvari nisam htjela prihvatiti. Bilo mi je preteško priznati to samoj sebi i bježala sam od toga jer ne, nisam htjela da to itko zna. Čak nisam to rekla ni prijateljima.
U zdanjih par mjeseci (otkada sa zatvorila ovaj blog) sam sve više i više počela ulaziti u riot grrrl. Feminizam, feministički rock, muškarci su bljak i te stvari. Otkrivala sam novu sebe i slušala drugačiju glazbu. Potpuno sam isključila sve što ima veze s muškima u glazbi i tako to. I tako, što sam više bila u feminizmu manje mi je bilo stalo do njega. I mislila sam da je to normalno, da samo odrastam i da sam ga jednostavno s vremenom prerasla. I dalje sam skupljala sve šta ima veze s njim i to tako, ali jednostavno ljubav nije bila ista kao prije. Nisam ga trebala da bude uz mene, kao što sam ga prije trebala. Prije mi je bio sve. Za njega sam disala, samo da bi čula njegov glas, zbog njega sam se nekada radosna budila jer je buđenje značilo to da ću vidjeti njegovu sliku. Osjećala sam se kao tako živom uz njega, koliko god sam nekada bila depresivna. On me je pokretao. Njegova GLAZBA, bit svega. I tako, došao je taj 4. mjesec. I da, kao i svakog 5.4. ja nisam otišla u školu. Ostala sam kod kuće. Ali ne zbog toga što sam bila tužna. Ostala sam reda radi. I umjesto da slušam Nirvanu, kako sam to radila, ja sam jednostavno piljila u zid i pokušavala skužiti - ZAŠTO. Nisam shvaćala zašto. Gledala sam u njegove oči i plakala i prokljinjala sam nas oboje. Zar je moguće da sam najednom prestala toliko biti vezana uz jednu osobu uz koju sam provela tolike ljepe trenutke života? Zar je moguće da mi je dosdila osoba koju toliko volim? Zar je moguće da sam ga prerasla, mada sam rekla da nikada neću? Uz njega sam se smijala, uz njega sam plakala, uz njega sam razbijala i uz njega sam bila kao bubica. Uz njega sam učila svirati i uz njega sam odrasla i formirala sebe. I kako je to sada moguće, da ne osjećam više potrebu za njim? Da mu ne želim čuti glas i da mi je sve u vezi njega tako ravno? Na Nirvana forumu sam i dalje bila aktivna, ali jedno vrijeme mi je čak i toga bilo dosta, i postala sam user #1 po postovima. Bila sam najbolja u nečemu i za to sam dobila priznanje. Rijetko priznajem da sam u nečemu dobra, skoro pa nikada. Rijetko mislim da sam u nečemu dobra, uvijek mislm da sam najgora i da sam mogla nešta napraviti bolje. Možda na blogu zvučim umišljeno, ali Nirvana i Kurt su jedine "stvari" za koje znam da sam dobra. Jedino u tome priznajem da sam dobra i da sam jedna od onih ljudi na svijetu koji ih znaju najbolje. I tako, ljubav se gasila. Ovaj bloga sam i zatvorila, kako i znate. I jedno vrijeme sam ih prestala slušati. Stavljala sam CD u liniju tu i tamo samo zbog poštovanja prema Kurtu, ali ni u jednoj pjesmi nisam mogla uživati. Sve mi je bilo tako jadno i prazno da sam se ja zbog tog počela osjećati jadno i prezno. I mada to nisam pokazivala, jer rijetko pokazujem kako se doista osjećam (još radim na tome, kao i na komunikaciji s drugima), bila sam užasno nesretna zbog svega. Osoba koju tako volim, postala mi je dosadna. Više nisam osjećala ništa. Nesposobna osjećati. Prazna. Riot grrrl nije pružao zadovoljstvo koa Nirvana. I mada sam pisala kako sam sretnija i sve to, ne nisam bila. Nešta mi je falilo, ali nisam mislila da je Nirvana to što mi fali. Ljubav se ugasila i ostalo je samo poštovanje. Pred sam kraj praznika sam sasvim slučajno skinula jedan koncert s Nirvana foruma. Prepržila sam ga i stvaila u liniju. Očekivala sa da se ništa neće dogoditi. Ali Aneurysm me je jednostavno natjerao da uzmem gitaru u ruke i idem svirati s njima. Osjećala sam se kao da sam u nekom svom svijetu, lebdila sam okolo i bilo je predivno. Naravno, nisam sama sebi htjela priznati kako su mi falili. Tako da sam nakon jednog slušanja izvadila CD i išla slušati Babes In Toyland. Škola je počela i iz mp3 playera sam skoro potpuno izbacila Nirvanu. Ostavila sam si par live pjesama, koje sam skoro pa uvijek prebacivala. I ovo će zvučati glupo, skoro pa nestvarno i svi koji me poznaju (i koji su bili u mojoj sob) neće mi vjerovati - htjela sa se riješiti svih postera i CD-ova, čak i Neverminda na ružičastoj gramafonskoj ploči (jako rare). Jednostavno sam ga potpuno htjela izbaciti iz svog života. Prvi dan škole sam razmišljala o tome kako bi mogla nekom koga vidim u Nirvana majici prodati svoje DVD-ove, bootlege (snimke koncereata), single CD-ove i box set. Namjeravala sam pordati i sve knjige, jednostavno sve.
Bio je utorak. Prošli tjedan. Imali smo fiziku. U glavi mi je bila jedna riječ, samo jedna i vrtila mi se i nisam znala odakle je. Netko mi je stalno govorio "God damn". Sjetila sam se odakle to zapravo dolazi - prava live izvedba Aneurysma- Off Ramp CAffe, Seattle, 1990. došla sam kući i stavila sam CD u player. Legla sam na krevet i vidjela koliko mi je to falilo. Falilo mi je, jako mi je falilo. Ponovno sam se osjetila kao kada sam ih slušala prvi put. To je za mene bio potpuno novi svijet. Nema prodaje ičega. Posteri ostaju. Kako sam mogla biti tako glupa? Rasplakala sam se. Htjela sam izgrliti cijeli svijet, bila sam tako sretna i pozitivna, kao što sa rijetko u životu. Mislila sam da je to zbog menstruacije koju sam dobila nakon nekoliko mjeseci. Ali taj dan sam ih slušala cijeli dan. Osjećala sam se tako potpunom i sretnom i jednostavno sam se osjećala predivno. Opet sam bila osposobljena za osjećati SVE. I bijes i tugu i bol i sreću i euforiju i neopisivu sreću (koja se razlikuje od sreće) i leptririće u stomaku i jednostavno sam skakala u sebi. TAKO MI JE JEBENO FALIO. Idući dan sam otvorila ovaj blog ponovno. Dobila sam SansAmp distorziju i kupila sam si kalendar na kojemu je Kurt. Za 2007. Kada sam ušla u Algoritam skoro pa sam počela trčati prema slici. Opet sam se ospjenila čim sam ga vidjela i opet sam shvatila koliko ga zapravo volim. U četvrtak (dan kada je bio kirbaj u retfali) sam bila neizmjerno sretna. Ne znam kako to mogu opisati. Doslovno sam u školi skakala i plesala od sreće tamo kod ženskih WC-a. Dora je to i prokomentirala kako smo stvarno zbog nečega sretne. I bila sam, uistinu sam bila sretna koa što dugo do tada nisam bila. Jučer sam ga slušala cijelunoć. Rezultat - s Dorom sam se grlila pod odmorima i skala sam okolo i bila sam jednostavno sretna, sretna i sretna. I oja 2. ljubav prema Nirvani upravo počinje. Moja 2. ljbav prema Nirvani neće prestati, bar se nadam. Preteško je prestati voljeti nekoga koga se toliko voli. Jer stvarno, život bez njega je čudan. On je osoba koja sve čini tako boljim. Naslov ovog posta (na Nizozemskom je,pokušajte prevest) dobro govori o mojim osjećajima prema njemu. Ja bez njega ne mogu, u to sam se uvjerila.
Čudno je opisati tu povezanost s njim. A tako je bilo lagano povezati se s njim. I tako je teško bilo prekinuti vezu i rješiti ga se, barem na samo 3 mjeseca. Ali zamislite da se utapate. I nešto vas drži na površini. Živi ste. Osjećate to i osjećate život u sebi. I tužni ste i bjesni ste i sretni i osjećate jednostavno sve. Najednom vas to nešta prestane držati an površini. Tonete. Padate prema dnu, a živi ste. Tupi i nesposobni proživljavati određene stvari. Ni ne znate da ste izgubili ono što vas drži na površini. Raspad sistema. Ne mogu opisati i dalje koliko me to pogodilo. Glup je razlog, znam. Ali svejedno, ovim putem poručujem da ću ga uvijek voljeti. Jer znam da hoću. Čak i ako prestanem na trenutak, uvijek ću mu se vratiti. I ova ljubav, moja ljubav prema Kurtu #2 neće biti ista kao #1. Više neću nositi one komercijalne majice koje se mogu kupiti u Stressu i svagdje. One koje ima svaki 2. "Kurtov fan" koji zna čak 3 pjesme i koji misli da Kurt ima predivne oči. Samo ćete me moći vidjeti u onoj žutoj, koju je još Kurt dizajnirao, za koju sam sigurna da je imam jedina. Bedževe ću i dalje nositi. Danas sam Kurtom lječila slomljeno srce (opet sam počela). Potrošila sam 70 kn na bedževe. MNorala sam. Došla sam u trgovinu i nisam mogla stati kupovati. Bila sam tako sretna. Cijeli dan sam. Razlog nesreće - Sansamp se ne može popraviti. Switch se ne može kupiti u Hrvatskoj. Moram ga naručiti. Mogu ga uključiti i radi će, ali kada ga isključim, clean gitare neće biti. Tako da mogu svirati ako ne isključujem distorziju. I došla sam kući iz grada i sviršavala. Uključila sam gitaru, Sansamp i svirala sam Serve The Servants, ako se to može nazvati tako, pokušavala sam svirati tu pjesmu. Osjećala sam se tako dobro. Slobodno, sretno i predivno. Sada sam skinula 2 koncerta da ovu noć imam šta raditi dok budem pričala s njim. On je moja utjeha. On je moja ljubav. On je osoba zbog koje danas skačem i smijem se. U školi sam danas imala napadaj smjeha. Istina je da sam napadaj imala zbog face profesoricie iz etike, ali ja rijetko imam napadaje smjeha. A ovaj je bio takav da sam skoro pala na stepenicama. Dočekala sam se na ruke, tako da ne broji kao da sam pala. Zbog njega sam tako sretna danas. Na kraju, prijevod naslova - Grass Is Greener Over Here, You're The God That Keeps Me Clear. Da, to ja osjećam. Sve je bolje kada je on tu. I koliko god nekada bila nesretna zbog toga što je mrtav, koliko god plakala nad činjenicom da on više neće snimiti novu pjesmu, toliko sam sretna što ga imam.

-pjesma u prošlom postu će nakon ovoga imat više smisla-
-treća slika nikada prije nije objavljena-

Post je objavljen 19.09.2006. u 19:18 sati.