Marketing
bezpenetracijski
Pogodite gdje dasnas nejdem? Nejdem van. Nejdem na muziku. Zašto? Zbog paranoje i nedostatka para. I postao nam antisocijalan. Što je strašno uzevši u obzir da se moja profesija veže uz društveni život kojeg, elem, nemam, dakle nešto kao i što nemam ni profesiju. Možda imam uskoro, i tada ću biti sretan ali imam dojam, i ovaj je jak, da ću vrlo brzo pasti u jednu od onih all time depresija koja se sastoji od straha i potrebe.
Zaključio sam nešto danas. Neću više nikad tražiti stvari koje čitavim tjelom, zapravo samo jednim djelom tijela, želim. Svaki put kada to potražim to ne dobijem i osjećam se osramoćeno u svojim oćima. To je od sada nešto što postoji u filmovima i u mojim snovima. U jebote, nešto kao ljubav!
O da, ljubav je i dalje najpopularnija tema svega, i na žalost ja ne mogu kapitalizirati na njoj – osim ako je dio imena projekta moje destrukcije ili mojeg početka. Nadam se da će moj sljedeći projekt biti puno lijepši, puno zabavniji, ispunjeniji. Nadam se da će i ljubav ići tim smjerom.
Svejedno, u potrazi za svime, ipak ostajem sam danas. Ovdje. Opet sanjam o odlazku negdje je trava zelenija, ili bolje, gdje svake zime pada snijeg. Čitam blog od jedne djevojke koja si dane ispunjuje seksom i zavidim joj, ona zna što želi. Ja isto znam što želim ali nikako da dođem do toga, nikako da se pokrenem. Ja sam kao svi oni o kojima ona piše – samouvjereni do trena kada treba gurnuti. Ja bi jebo da ne uđe. Oh kako bi to bilo dobro. Ne u doslovnom smislu, mind you, samo u onom «ja pričam simbolički da me nitko ne razumije» načinu. Ono što želim reći je to da se želim naći u sitaciji da predamnom stoji produkt mojeg rada ali bez da sam uložio imalo tog rada u to. Ja bi jebo a da ne uđe. Smješak mi je na licu...
Naravno, nitko ne može biti zadovoljan ne ulazkom u to. Pogotovo ne djevojka koja ništa ne osjeti osim njegovog zadaha. Stoga bacam se na rad. I eto, lakše je reći nego napraviti. Ali da, stvarno počinjem raditi. Ali ovaj puta sam uz to jer to želim. To i zato što sam tolkim ljudima lagao da radim da je vrijeme da izbjegnem sumnje i potvrdim laž i od nje napravim istinu. Uf, istine na stand by-u su predivne. Ne želim lagati, doduše, želim izmišljati, što nije tako loše kao što zvuči. Rađe bi izmišljao nego bio potpuno korektan – jer gdje bi postajali zmajevi, magija, najdublja mora, elfovi i patuljci, sreća i sretni dani, sladoladni spomenici i vještice, gdje drugdje nego u našim umovima? Jer u ovom svijetu zmajevi imaju ružniji oblik, vještice puno lijepši...
ove nedelje imam koncert sa dvoje najdražih mi ljudi i jednim koji je uvijek tmuran. Nalazi se na velesajmu oko šest sedam, i shvatite se pozvanima.
Post je objavljen 19.09.2006. u 19:20 sati.