Marketing
Maturalac II dio (u biti drugi dan)
Dakle, ustasmo se u 7 poslije ponoći, što bi rekli u 7 ujutro ili samo u 7, doručkovali, spremili i ukrcali u autobus. No to nije ni bitno. Išli smo (prvo) u Pulu.
Prvo smo došli u arenu. U biti prvo smo došli ispred arene (ispravka netočnog navoda ;). Bijah oduševljena. Bilo mi je divno. Sjetila sam se svega. Za sve neupućene, prošle godine bijah na fotoradionici u Puli i tamo upoznah najbolje ljude Hrvatske (ovim putem pozdravljam ih sve, dakle, poimence Irinu, Komarca, Žbuku, Antišu, Rosanu, Duby, Nevenu moju, Pežu, Jazavca, Papeca, Ribića, Amira, Njafija, Frana, Čmelicu, Minicu, Sanju, pa i Vlatku i ostatak ako ga ima) koji su me promijenili (nabolje, naravno ;). I tamo, ispred arene, sjećanja počeše navirati. Točno sam se sjećala svega, čak i nekih već zaboravljenih trenutaka. Posebno sam se sjetila Amira kada smo sjedili ispred arene i imah na ušnoj hrskavici ring (nažalost ne pravi) i pitao me je jesam li se i ja "probušila" i nasmijao se, jer i on je imao ring u hrskavici (ali pravi). I ja mu priznah da je to kamuflažni ring i još smo malo razglabali o piercevima i tako. No to sad nije bitno. Dakle, u Puli (mom najdražem gradu, odmah poslije Zagreba), ispred arene slikala sam se sa svojim dragim ljudima od milja zvanim prijateljima i ja sam i njih slikala. Nažalost sliku (koja je, usput, jako lijepa) ne mogu priložiti jer je snimljena analognim fotoaparatom, pa ne mogoh prebaciti, ali pokušat ću vam je dočarati, s lijeva na desno. Zamislite Elu, Klaru, Ninu i Bornu poredane, a u drugom planu Orlića u pozadini i dio Vladimirove čupe. Potom smo prošli glavninu Pule (bolje rečeno protrčali), a ja sam je htjela zgrliti. Prvo arenu pa i cijelu Pulu. Ali onda mi je došlo do mozga da je obujam i opseg arene ipak nešto veći od moje mogućnosti obujmljenja rukama, pa ništa od toga. Ali stvarno sam je htjela zagrliti. I iako sam u početku bila lošije volje, Pula me razvedrila. Evo vam slikice.
Dalje, sjedosmo u autobus i zaputismo se u Fažanu. Tamo pojedosmo pizzu i dobismo malo slobodnog vremena za nabavku (khm, khm). Valentina, Ela i ja se prošetasmo malo i ugledasmo dva bezobrazno zgodna "šovinista" (nije bitno), i jedan je imao dredlockse, a nijedan nije imao majicu. I bili su Francuzi, i ako nisu dosada umrli, još uvijek su. Tada na brod za Brijune. Dođosmo. Vidjesmo Titov Cadillac (vožnja od pola sata 3 000 kn, vožnja od sat vremena 5 000 kn!!).
Posebno smiješno-ironičan prizor bila je slika Tite kako pušta golubicu, a metar dalje, ta ista golubica, ali preparirana u "letu" 
. Vožnja vlakićem Tada bijah posebno umjetnički nastrojena. Ali i ljuta na cijeli svijet. I onda sam pukla. Vozili smo se u vlakiću, i paf, shvatila sam da moja ljutnja nema smisla i ponovo bijah oraspoložena, pa sam se svađala s Kokiem, Titovim kakaduom, od milja zvanim prokletom ptičurinom 
. I bilo mi je lijepo, i kava koju smo ispili stojećki kojom nas je Cvjetko častio (hvala, Cvjetko ;) i tako.
I ponovo na brod pa u autobus. U istom smo putem natrag cijelo vrijeme pjevali pa je bilo baš lijepo. I odosmo direktno na večeru (usput budi rečeno, nije bila nešto, no tko je na maturalac došao jesti??!). Poslije sam si stvarno dala truda i lijepo se uredila za disco. Kada smo trebali krenuti, Ilčićka je shvatila da je N...(etko) pokušala/o prokrijumčariti cigarete, pa joj/mu je zaplijenila isto (bijeli Malboro!). No to nije više bilo spominjano tu večer. U discu sam dušu ispustila. Stvarno. Tako sam žustro plesala, kao da više nikada neću. I naplesala se za, pa cijelu večer . Sve se s mene cijedilo, sva litra i pol tekućine koju sam tamo popila izašla je preko mojih pora van. Bilo je malo fuj, ali osjećaj iscrpljenosti bio je predobar. I odmah se istuširah, ap onako iscrpljena lako utonuh u san u oko 3 sata iza ponoći.
To je bio drugi dan. I tri sata trećeg. Eto.
To be continued 
Post je objavljen 19.09.2006. u 18:27 sati.