Jeste li se ikada upitali, zašto toliko boli? Zašto kada nađete nekoga savršenog, i kada to se jednostavno prekine, zašto to boli? Zato što je savršeno... ja smatram da savršeno podrazumijeva i mane... neke osobe vam jednostavno "pašu"... i to je savršenstvo... ne one pizdarije sa princem na bijelom konju... to su gluposti... ili princezom da budemo korektni... Jednostavno... volite ju... i ona vas... i to ne uspijeva?! ZAŠTO? Baš zato boli, jer ne znate.. Niste vi krivi... nije ni ona... Neki bi rekli... viša sila... Neki bi rekli... sudbina... Ja kažem... nesretni slijed događaja...
Možda živim u iluziji... možda svaki put kada mi je rekla da me voli... možda je lagala... sebi... meni...
Ja samo znam da ju želim usrećiti... i napokon znam kako... ali sam izgubio priliku... pokazati koliko ju volim... i pregaziti preko svojih principa... oni su ionako za kurac... nebitni... nevažni... oni služe propagiranju neke "velike ljubavi"... one višegodišnje... napokon sam shvatio... pravu vezu treba graditi "po putu"...
No ipak... čini mi se kao da se samo ja tu trudim... ona ima želju... no svi mi znamo što su želje... fantazije... one postoje jer mogućnost njihovog ostvarivanja postoji... no ne znači da će se ispuniti...
Kako ju volim...
No pravo pitanje je dali je to zaslužila... dali ja zaslužujem da toliko patim zbog nje...
I odgovor je jednostavan... DA...
Koliko ona god pokušavala degradirati vrijednost toga...
Volim ju... i imam milijardu razloga za to... no ona ih ne želi ćuti...
Mijenja se... Zakopava emocije u dubinu svoje duše... Govori da ne pati... da svi događaji iz prošlosti i sadašnjosti na njoj ne ostavljaju traga... da ne voli.
Laže...
No to nije ona svjesna, zlobna laž... Zakopala je emocije... zakopala je ljubav... prema sebi... prema drugima oko sebe... misli da će joj tako biti bolje... da je sigurna, od patnje... a upravo to što čini ju muči... željela ona to prihvatiti ili ne...
I upravo to me boli...
Jer pati, a ja ne želim da pati...
Glumi zombija, a nije emocionalno mrtva... postoji to još u njoj, ali je duboko zakopano... u dubini duše...
Bože na nebesima, ako postojiš, izbavi me patnje! Kaži što da napravim, kako da joj pomognem...
Sada mi nije više važno da budem s njom... da se volimo... to ionako postoji... to je ljubav po Lovercraftu... Sheaksperijanska ljubav... Kao najbolji stih Petrarcine poezije... umjetnost...
Neshvaćena... zabranjena... neostvarena... prljava... prelijepa...
Sada mi je važno da oboje budemo sretni... ako to nije kao par, nego kao prijatelji, ja to prihvaćam...
Ali osoba koja ignorira osjećaje pod izlikom da će tako manje patiti, pati duplo... povrijeđena je od strane i sebe i drugih...
Bori se protiv sebe... svojeg karaktera...
I zaboravlja... da ju znam... poznajem veći dio njene duše nego ona sama... I znam da sam joj pružio veselje u otkrivanju onoga što je mislila da je nestalo u njoj... osjećaji... emocije...
Bilo je zakopano, no zajedno smo to našli i iznijeli na površinu kako bi cijeli svijet to vidio i divio se tome...
Ali sada to opet zakopava... zašto?
Zašto ne želiš tu ljepotu? Zašto ne prihvaća da je divna ustvari?
Želim ti pomoći da ako treba opet nađemo to, duboko zakopano u srži tebi...
Post je objavljen 19.09.2006. u 17:31 sati.