Vecina vas je saznala za smrt mog tate iz mojih komentara s bloga,
bila sam jednostavno u soku i nisam mogla da povjerujem da je
to istina...da jedan telefonski poziv moze da promjeni moj zivot...
Tog trenutka da saznam, da gubim nekog tko mi je bio sve...
Pored tog tragicnog saznanja i bola, skupila sam svu snagu da
organizujem avionsku kartu i sve ostalo sto mi je bilo potrebno za
put. Uspjela sam da otkazem sve poslovne termine uz pomoc mojih
prijatelja koji su bili uz mene i pomogli mi oko organizacije.
Tako sam bila iscrpljena poslije pogreba, da sam ostala doma oko
mjesec dana a pored toga sam morala da sredim papirologiju i jos
neke privatne stvari, vezane za tatinu smrt...
Onda sam otputovala u Sarajevo da se odmorim od svega, osjecala
sam se potpuno praznom i bila mi je potrebna tisina gdje mogu da
razmisljam.U Sarajevu sam ostala jos tri mjeseca da se odmorim
i na novo organizujem jer vise nije bilo tatinog ramena, gdje sam se
mogla osloniti i odmoriti...
Preuzela sam obaveze koje su cekale na mene i rjesavala ih...
po zavrsetku sam se vratila u Zürich...
Ovdje me je docekala gomila poslovnih i privatni obaveza.
Tako da sam bila okupirana s poslovne strane i imala sam premalo
vremena za blog, ali sam bila s vama i nisam nikog zaboravila.
Nakon svega toga jos mi je i lap top bio u defektu, sada radi...a
moj tata zivi i dalje u meni, ja sam stara lotosica koja samo koraca
novim stazama i voli vas sve! Hvala vam na podrsci dragi moji prijatelji!
Zivot je ispleten od tuge i veselja a mi smo puni zelja...
Post je objavljen 19.09.2006. u 09:54 sati.