U jednom filmu koji mi je u ruke dopao naišla sam na zanimljivo čitanje Shakespearea. Nije postkolonijalno. Nije femističko. Nije ni poststrukturalističko. Al ima od svakog po nešto. Sa zrnom soli i okusom Oza, Bangok Hiltona i Dallasa, te malo Malcoma X-a, Puff Daddyja i nimalo Beyonce.
U tom jednom filmu čereče se Williejevi soneti, naizgleda lišeno patetike, al izgledno vrlo patetično. Ne jadno, u smislu pathetic, već patetično, u smislu, s puno patosa.
I ne budi mi lijeno, zapalim za kvartovsku knjižnicu i potražim sonete u prijevodu. Nađem dvije zbirke, otpuhnem s njih prašinu minulih mjeseci i godina, a ljubazna teta knjižničarka me pri posudbu upozori da je to ista knjiga, a različit izdavač. Umjesto da kažem da je to zbirka soneta, a ne knjiga i da nije različit izdavač, već tržišna vrijednost, uređivačka politika izdavačke kuće, i, meni osobno najvažnije, različit prijevod, osmjehnula sam se blesavo i rekla znam. Zašto? Padala je kiša, tlak mi je pao zbog sparine, posumnjala sam u ispravnost jedne svoje odluke, dedlajn se primicao za slanje filma i jednostavno mi se nije dalo.
Kad smo već kod dedlajna, ja ih se uglavnom pridržavam. Osim onda kad ih se ne pridržavam. U kontekstu ovoga, razmišljala sam što bi bilo da nazovem ili mejlam da ću s filmom kasniti, ali s valjanim razlogom: skužila sam da je za moje razumijevanje scenarija, a tako i za adekvatan prijenos sadržaja i nijansi na hrvatski prijeko potrebno ući u dubinu najveće zagonetke engleske književnosti. A u trećem titlu, nakon naslova filma, trebalo bi stajati: Moje pomno čitanje bardovih elizabetanskih soneta osigurava vaš maksimalan i autentičan užitak u prijevodu. In my dreams. Vjerojatno bi se javili gledatelji gnjevni što sam kao podlogu uzela prijevod Mate Marasa, umjesto onoga Željke Čorak i Zvonimira Mrkonjića (da ne zaboravim Luka Paljetka) pa grupica onih koji drže da to ja sama trebam prevesti te enklava koja se zalaže za struju neprevođenja vrhunskih djela svjetske književnosti unutar drugorazrednih filmova.
S uzdahom i onom dobrom starom tko-bi-svijetu-ugodio, zanemarila sam svjesno i odgovorno kvantitetu prevednog teksta u korist kvalitete i vratila se u godinu 1592. i 1593., dok je kuga harala Engleskom i kosila velike i male ljude toga vremena, a kazališta se redom zatvarala i propadale kazališne družine. Shakespearea je od nezaposlenosti i besparice spasio mladi grof od Southamptona. Uz svoju velikodušnost, koju je Shakespeare mahom opjevao u spomenutim sonetima, grof je imao i jednu manu – nikako da se, teško majci i ocu, oženi. Pa ga nagovarali. Pa uvjeravali, kumili i molili. Pa angažirali pjesnike i pisce da ga u pjesmi i prozi uvjere u legitimitet i beneficije bračne zajednice. U procesu uvjeravanja, kažu, razvio se odnos za koji neki vele da je bio topla i emotivna veza dvaju srodnih duša, a neki su to pak izrazili zgodnom politički nekorektnom rimom: Shakespeare was a queer, he was taking it in the rear. Imala sam čast prevesti potonju interpretaciju – bolje ne pitajte kako!
O zbirci od 154 soneta napisani su kilometri teksta i studioznih analiza, ali o samoj osobi Williama Shakespeare malo se zna, što je opet plodno tlo za nove ideje. Šekspirologija je legitimna nauka i nudi bezbroj hipoteza, ali ja sam se ovaj put, kako spomenuh, zadržala malo na komparativnoj analizi originala i dvaju prijevoda, a malo na close reading mišmašu nekih službenih i popkulturno-alternativnih interpretacija. Idemo, ovu svi znate: