Zanemarite naslov( inače je parafraza principa koji se primjenjuje u Hamurabijevu zakoniku).
Sad upravo razmišljan kako san glupa i površna. Naime, upravo dovršanvan knjigu ''Ishmael'' od Daniela Quinna i razmišljn kako su ''problemi koji svakodnevno zaokupljaju moj mali mozak stvarno glupi i vjerojatno bi, da se samo malo više potrudin i uključin zdrav razum, bili sve samo ne nerješivi. Zamisli da san gorila(knjiga!!!-nisu moje ingeniozne ideje) i da iman mogućnost razmišljanja, ali neman mogućnost da to izražavan. Užas.
Kad malo bolje razmislin, uobičajen problemi ljudi mojih godina (ka šta su zaljubljenost, škola, te neke kvazidepresije…) sa stajališta zrelijih ljudi, roditelja, su banalne i glupe, ali nije stvar u težini problema, nego u količini zdravorazumnog razmišljanja koju posjeduje osoba koju problem tišti.A količina razuma raste proporcionalno godinama(ne nužno,ali reći ću da iznimke potvrđuju pravilo i tako se obraniti od eventualnih protuargumenata).
Možda je to teško razumit, ali nama koji nismo upoznati sa velikim i ozbiljnom životnim problemima s kojima se susreću naši roditelji i te, nazovimo to tako, gluparije se čine ozbiljnima i nerješivima. Uostalom, kako ću se naučiti suočavati sa ozbiljnima, ako ne krenem od lakših.
A znate šta mrzin? To šta ću kad buden stara baba i ja razmišljti kako je sve ovo glupo i čime se to ''glupa dica'' zamaraju. Mrzin tu glupu licemjernost koja je, u većini slučajeva, neizbježna. Kad dosegnu određenu dob, ljudi zaboravljaju svoje mladenačke svjetonazore i ponavljaju ''pogreške''( točnije bi bili mišljenja) svojih roditelja koje su smatrali krivima te se priklanjaju istim uvriježenim mišljenjima koja su opće prihvaćena od strane njihove dobne skupine.
Ajme…
Post je objavljen 18.09.2006. u 18:41 sati.