Marketing
Vikend koji je počeo obećavajuće, krenuo nedobro, a završio katastrofalno
Planovi za vikend činiše se nadasve obećavajućim.
Za petak pade dogovor za gledanje novog filma (Volver) mog omiljenog redatelja Pedra Almodovara.
Za subotu dogovor za druženje s mojom dragom Žvaketom i njezinim divljim zvijerima (Hrga i Renata Sopek).
Za nedjelju me pozvaše na roštilj.
I što bi čovjek više poželjeti mogao.
Petak je prošao u redu.
Dobro društvo, film odličan.
Još uvijek je sve izgledalo bajno.
U subotu, druženje sa Žvaketom i bengalskim tigrovima još uvijek super sve do mog povratka doma.
Vozim se ja tako krcatom i raskopanom Selskom, kiša pada, kadli u jednom trenutku shvatim da ništa ne vidim, a onda mi upali lampica da su mi riknuli brisači na mom (novom) autiću zvanom Fićo.
I tako se ja vozim kao kamikaza, bez brisača po onom najgorem pljusku, ne videći ništa, tek nazirući svjetla vozila ispred mene.
Panično gasim palim brisače – ništa.
Stati nasred ceste nije rješenje, a ne vidim mogu li se izbaciti negdje sa strane.
Pa stanem na semaforu, gasim palim auto nekoliko puta ne bi li kojim čudom brisači proradili – ništa.
Kad sam već bila negdje blizu doma prorade sami od sebe isto onako kako su se i ugasili.
Izbeštimam što sam imala za izbeštimati, sretna što sam se živa vratila doma i zaključim:
"Valja Fiću vozit doktoru"!
A onda je osvanula nedjelja.
Probudih se ranom zorom s bolovima i urinarnim tegobama.
Misleći da je to tek bezazlena upala mjehura (ne bi bilo ništa čudno jer sam nekoliko puta zadnjih dana pokisnula) nisam previše pažnje tome pridavala.
Odemo na taj dogovoreni roštilj u svezi glede i povodom rođendana moje drage tete.
Kad sam vidjela goste mrak mi pao na oči.
Skužih da je među njima jamačno i ono momče što ga svojedobno moji teta i tetak poželješe upariti sa mnom i njegov tatek (ako se toga ne sjećate, podsjetnik je ovdje).
Sad su zgruntali da bi to bila idealna prilika da nas upoznaju.
Dobro u svemu tome je što je na kraju cijela priča oko diskretnih provodadžijskih poslova spontano prebačena na moju sestru (čime je meni laknulo jer je tip totalno bez'ze u svakom pogledu, a njegov stari kategorija ljudi koju moj šef i ja od milja zovemo bostonski davitelji).
Glede mojih tegoba koje su me probudile ranom zorom nije mi laknulo nego je postajalo sve gore.
Kad smo se vratili doma sve se toliko zakompliciralo da sam otišla na hitnu u naš dom zdravlja, s hitne su me uputili u zaraznu bolnicu jer oni jedini imaju ambulantu u kojoj mogu obaviti sve pretrage.
Divno! Kog vraga rade, ako ne mogu ništa napraviti sami!?!?!
Do gore se nisam pak bila više u stanju voziti sama, pa sam zvala tatu mog, oca mog, roditelja mog.
Da ne ostaje sama u stanu išla je i sestra.
Pa smo tako proveli obiteljsko druženje, nedjeljom naveče u čekaonici zarazne bolnice koja je bila ispunjena hrpom plačuće, povraćajuće i proljevajuće malene dječice.
Ja nisam plakala (bila sam dobra), niti povraćala niti proljevala, ali sam se previjala od bolova.
Uglavnom nalazi otprilike sljedeći:
Urin – hrpa eritrocita i leukocita (čitaj: krv u urinu), nešto bakterija, nešto punoglavaca, tri brancina i dvije murine.
Krv – leukociti 23 (gornja granica normalnog 9) – čitaj: momačka upaletina.
Pozove me doktor koji me je pregledao i svečano mi objavi: "Ovo je definitivno upala mjehura, i početna upala bubrega, ali s obzirom da ste vi relativno dobro pustit ćemo vas doma i dati antibiotike. Kako postoji mogućnost da ste izbacili kamen javite se svome doktoru da vas uputi na daljnje pretrage!"
Vota fak!?!?!
Kao prvo: "Pustit ćemo vas doma..." – dakle misliše me zadržati tamo.
Kao drugo – otkud mi kamen!?!?!
Odjurismo natrag doma dok se striček doktor nije predomislio.
Da sam kojim slučajem čekala do danas, završila bih na bolničkom liječenju!
U neko doba ostatka večeri, nastupi nenadano olakšanje – dakle ova priča o kamenu ima itekakve logike.
Upala je pak još uvijek tu.
Ali eto mene na poslu.
I šljakam punom parom, natrpali me poslom kao tovarića.
Ukradoh nešto vremena za napisati ovaj post.
Krkam konjske antibiotike.
Na kraju krajeva, što je malo povišena temperatura, važno da ne boli!!!
Kako malo čovjeku treba da bude sretan, zar ne!?
Post je objavljen 18.09.2006. u 09:39 sati.