Još vrela nesica,
vani se kiša sprema da „potopi“ sve,
uz kavu isprobavam kolač od jučer
- kava, kiša, kolač, ja i sjećanje na tebe.
Soba ispunjena taktovima čežnje,
osmijeh sam sebe traži u koracima prošlosti
jer zna i trenutak i čas, u kojem je morao zastati...
Lijepo je opet biti s tobom
pa makar u jučer ,
jer sjećanje na tebe
RADOŠĆU – boji moja jutra,
I važnije mi biva
o tebi sniti,
nego što će danas biti...
Nesica se već lagano hladi,
kiša ubrzava svoj tempo,
sat neumoljivo zvoni...
Ustajem, vrijeme je da pođem na posao,
da prođem kroz tuđe radosti žalosti...
Kiša,
ja
i sjećanje,
poznato društvo – proći će kroz još jednu JESEN!
Toga jutra sam stigao putničkom klasom
Pa kući sa stanice časom kroz bašte i prečice znane
A u vojsci sam stekao druga do groba
I hroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane
Ušao sam na prstima,
mati beše već budna i brzo se prekrstila
Reče: "Prošlo je k'o za čas, baš si stigao dobro,
jer svatovi su tu do nas,
Pa će ti svirati, a ti ćeš birati"
Svadba beše k'o svadba i šta da se priča
Parada pijanstva i kiča i poznata cura u belom
Već po redu poželeh im zdravlja i sreće
Iz ruku mi otela cveće i sakrila pogled pod velom
Tad me spaziše cigani,
kum je tražio pesmu, al' ja sam stig'o, briga njih
širok osmeh i zlatan zub:
"Znam da nije ti lako, al' danas nemoj biti grub,
nego zapovedi šta ćemo svirati"
Svirajte mi Jesen stiže dunjo moja,
jesen rana, nek zazvone tambure u transu
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac,
al' ja moram čuti tu romansu.
Svirajte mi Jesen stiže dunjo moja,
al' polako, da mi ne bi koja reč promakla
Sklon'te čaše i bokale,
razbio bih svet od šale, da je samo slučajno od stakla
Dunjo moja..