1.
KAO prvo, bezimena, ti uopĆe nisi ulica, mali si, blatni rukavac u koji se, u jesen, izlijeva Kaniža, široka ulica s teškim mirisom austrougarskog carstva (poslije GupČeva ulica, a dalje tko Će znati). Zatim, bezimena i neosvijetljena, na repu izgubljena svijeta, dobiješ ime po nekom dr. Nemecu. Ne znam je li ti išta bilo lakše s tim imenom koje si dijelila s još nekoliko sliČnih rukavaca. Možda je tek pismonoši sve postalo jasnije, a njegov hod po tom slijepom crijevu grada sigurniji. »ini se kao da se dr. Nemec rodio upravo za vas; ulice u kojima nitko nije živio, ulice u kojima nije bilo govora, koje su svojom nijemošĆu brisale vlastite tragove. Pritom, dakako, uopĆe nije bitno tko je bio dr. Nemec. Nešto poslije ulice su veĆ kako su se u njih useljavali ljudi, sjekli šljivike prijašnjeg gazdinstva, gradili svoje kuĆe, utvrđivali svoj identitet na identitetu drugih dobile nova imena, svaka svoje. Nakon posljednjeg rata (znate li kojeg?) bilo je dovoljno zaslužnih mrtvaca da imenuju sve te neosvijetljene kutke, pa je to Čudnije što si ti, uliČice, koja pokraj golema stabla lipe izlaziš iz GupČeve, u kojoj su samo dvije kuĆe s kuĆnim brojevima jedan i Četiri, a koji su isto tako mogli biti sto i Četiristo, zablistala od sreĆe kad si, neČijom omaškom valjda, dobila ime po pjesniku A. G. Matošu (odluka na sastanku Mjesne zajednice).
2.
DALJE u tom slijedu nahrupljuje još jedan rat, donoseĆi sa sobom ono vjeČito pitanje: ‘Kako je to, na kraju dvadesetog stoljeĆa, još uvijek moguĆe?’ U Ulici A. G. Matoša dvije se kuĆe u žurbi prazne, ispred kuĆe je već parkiran auto, u njega se ubacuju samo zavežljaji s najdragocjenijim stvarima (‘Jesam li što zaboravila…?’ ‘Ali brzo Ćemo se vratiti… To ne može potrajati…’ ‘Više ne znam gdje sam što stavila!’, uspaniČeno govori majka dok otac šuti i pali auto), auto konaČno polazi, praĆen bukom granatiranja, poklicima odobravanja u mraČnim kuĆama na periferiji, smijehom koji se u vlastitom obrtanju više ne može kao takav prepoznati, šljivicima koji u razdoblju nadolazeĆe pustoši kane ponovno bujati.
3.
ZALUTALI, izgubljeni fragment: sva mjesta u kojima se oČitovala Božja prisutnost redom su umirala. Po svemu je sipio prah, onaj u kojem je sadržan i tvoj prijatelj, i prijatelji drugih prijatelja, preko svih stvari navuklo se sivilo, rahlo tijelo mrtvih poleglo je po cijelom gradu. Nema više grada.
4.
UBRZO u Matoševu ulicu dolazi nova skupina ljudi, šaka jada, rupa na svirali, ili neka druga otrcana metafora, ništa drugo, opĆe mjesto nesreĆe. Svijet je, od tada, podijeljen na dva dijela iste nesreĆe, privid života zajedniČki je objema stranama, nitko zapravo ne živi, svi su oni u tim kuĆama i stanovima samo privremeno, ništa ne vrijedi zapoČeti, treba pustiti da trava i korovi sve pojedu, neka na prozore padne prašina i zastre vidik, odjeĆa na ljudima neka izblijedi, podere se, ne tražiti novu, ionako ju Čeka ista sudbina, svi obolijevaju od Čudne lijenosti, na kraju Će goli ležati u tami kuĆe kojoj su se izbrisala vrata i prozori.
5.
BIO je mrak kad su ti uljezi natopljeni nesreĆom napustili svoj stan, a mrak je i sad dok ovo pripovijedam (ništa se, naizgled, nije promijenilo). Jednako je zapoČelo i svršilo u sebi. Krenuli su i ostali na istome mjestu. Slijedili su zacrtani plan koji je netko drugi za njih ispisao (plan zapisan ne u reČenicama, ne u vješto sroČenu tekstu, veĆ u rubnim bilješkama, u mrljama od tinte, protumaČenim kao Rorschachove, kao sluČajno, nehotiČno pomraČenje uma genijalnih stratega).
6.
SAN iz 1993. godine: ostavljena pisma, pošiljatelji dobro znani, sad zakopani u prošlosti, gotovo išČezli zbog lošeg pamĆenja. Nekoliko hrpa pisama, tematski odvojenih. Netko, a to nisam ja, uzima kutiju s pismima, vadi jedno po jedno i Čita ih. U biti, postoji niz neidentificiranih Čitatelja, svaki dolazi na red za Čitanje u drugo vrijeme. Svi Čitatelji na koncu postanu jedna, mutna i kondenzirana slika. Slika se povremeno raspadne na nevažne djeliĆe koji te mame da ih pokušaš shvatiti. Sada je ‘ti’ naslovnik koji sasvim pouzdano možemo poistovjetiti s pripovjedaČkim ‘ja’, a da bi zbrka bila potpunija, to ‘ti’ poslije Će postati neko opĆe ‘ti’ bez ikakva identiteta i adrese. Gonetanje se uvijek isplati, ali je na koncu ipak besmisleno. Jesi li ti on, ili ona? »itateljica Će uživati u potpuno razliČitim stvarima nego Čitatelj. Posve je oČevidno, zar ne, ali svejedno ne uspijevaš pogoditi što zapravo zanima nju, a što njega. Tko Će prije podleĆi iskušenju i proČitati tuđe pismo, tko je tomu skloniji? Odluka brzo pada. Pred oČima (muškim?, ženskim?), u bljeskovima, nižu se prizori iz zapisanog života ljubavnika, koji ne mora biti takav kako je zapisan. To su, dragi stranČe, pisma kakva si i ti mogao primiti i žudno Čitati sve dok se ne bi istopio u njima. »ini ti se kao da Čitaš mene, da napajaš svoje tamno sladostrašĆe ČitajuĆi moju korespondenciju s mojom voljenom, da razotkrivaš tajne koje si nasluĆivao o meni i drugima, a u biti, besprizorni Čitatelju, Čitaš sebe ja sam iz tih redaka davno išČeznuo, Čim se ‘osušila tinta’. Isto tako neĆeš naĆi i onu koju si možda tražio u tim pismima. Evo zašto: nisi kadar razumjeti neČiji život bez velikih događaja. Male stvari izmiČu tvom rastresenom i zbunjenom oku. RijeČima raspolažeš sa zavidnom vještinom, njima zadovoljavaš svoje male nastranosti, ali kad je posrijedi osjetljivost muško-ženskih odnosa povlaČiš se s te uzavrele pozornice. I razmisli o ovome: sva je prisnost nestala s tih stranica Čim si na njih položio svoje užarene oČi. Ne pitaj zašto. Mogao bih lako nagađati koji si: zacijelo sam te viđao, možda smo se sretali, razgovarali na gradskom trgu, pod lipama (možda su to ipak bile topole?). Pisma u tom snu zacijelo je Čitao netko dobro poznat meni, nezamislivo je da to Čini netko sasvim nepoznat, za koga su ta pisma ulaz u nerazumljivi svijet u koji se i ne želi ulaziti. Da, sada sam posve siguran: istu smo voljeli, nju koja je u pismima, u ‘nerazumljivim’ reČenicama, koja je mjesto šutnje u našim (bivšim) razgovorima, koja veĆ podijeljeni svijet dijeli na još dva dijela.
7.
NETKO rafalom iz strojnice buši plavu ploČu na kojoj piše Ulica Antuna Gustava Matoša, jer morala je, takvo je valjda pravilo, ta ulica nositi neko drugo ime (na redu su mrtvaci drugaČijeg vrijednosnog sustava). Ipak, sve do kraja rata, ta probušena, naherena ploČa uporno stoji na svome mjestu oznaČavajuĆi ulicu koja to zacijelo više nije bila, a druge nije bilo da ju zamijeni (bilo je ‘važnijih’ stvari), jer po ulicu se ne može doĆi sa streljaČkim vodom i onda ju poslije, mrtvu, zakopati na neznanu mjestu. Po njezinoj se plaveti oko rupa od metaka sad rastvaraju latice od hrđe, posvuda prosipajuĆi pelud vlastite smrti. U jednom trenutku (rat veĆ bijaše završio) ploČa se nađe na zemlji, prekrivena travom, stade ubrzano hrđati, slova išČezavaju, netko se sagne, pažljivo obriše ploČu, ponese sa sobom, u dvorištu ju odloži pokraj zida kuĆe, ‘dok se ne vidi što Će biti s ulicom’, jer sve se još jednom grČevito mijenja, imena gradova, ulica, pa i neki bi ljudi svoje ime mijenjali da to nije prekomplicirano, da ne treba obiĆi tolika vrata i izgubiti dane i dane.
(...)
Post je objavljen 18.09.2006. u 00:22 sati.