Hodala sam u strahu niz strmu padinu
kako bi dosla na novo mjesto.
Osijecao se svjezi miris u zraku
male kamene utvrde ispunjene velikim filozofima.
Ti geniji nisu mogli odoljeti starim okusima i mirisima
koji su unosili pomutnju i donosili smijeh.
Uobicajeno i zabranjeno.
Ruka na crvenom krugu,
gubitak ravnteze
i pad.
Lezale smo jedna preko druge i pokusavale doci do zraka....
Nismo mogle otjerati smijeh,a na neki nacin nismo ni zeljele.
Kasnije smo krenuli u poznate krajeve...ali...
Sunce je bilo mrtvo.Iako je preveliki strah nastanio
nasa tijela bilo je uzbudljivo.Na davno zaboravljenoj klupi
pricom smo stvarali neprobojne cestice sigurnosti.
Moje oci su se pretvorile u staru kameru loseg fotografa,
a rijeci u besmislene recenice ludog uma.
Cijelo moje bice bilo je sretno,
a sve ostao samo dio nekih drugih dimenzija.
Rodilo se novo sunce.
Post je objavljen 17.09.2006. u 12:50 sati.