Ona je arhitektica. Radi u birou uglednog starijeg gospodina, arhitekta s renomeom.
Biro je kat iznad našeg omiljenog kvartovskog kafića.
Ona ovamo dovodi svoje (potencijalne) klijente. I ne samo klijente.Gledamo je, a katkad i slušamo kako ih uvjerava kamo pregradni zid, gdje nosivi zid, a kamo prozori…
Promatramo kako ona elegantno pljucka po tuđem neukusu a da prozvani to ni ne shvati kao uvredu, jer ona, sve što kaže, zapakira u svoju tobožnju stručnost i ljupki osmijeh, začinjen zabacivanjem svoje oštre garave kose.
Nije da je lijepa ali zna znanje. Kao da je i njen zanat najstariji na svijetu…Uspjela je osvojiti i lokalnog tajkuna, vlasnika lanca trgovina, dvostruko starijeg od nje, inače prijatelja njezinog šefa. Udovac s limuzinom i mnoštvom nekretnina, za nju najkrupnija divljač koja joj se našla na nišanu.
Njezinu pravu bit odaju nam očnjaci, iskrivljeni i previsoko postavljeni, daju joj izgled sofisticirane zvjerčice, djeluju kao izdajnički atavizam iz nekog njenog ranijeg života, dok još nije evoluirala u čovjeka… Uopće se ne trudi sakriti tu svoju nepravilnost, naprotiv, dok se smije, pokazuje te svoje zube kao neko upozorenje prisutnima.
Omiljena fraza joj je: »Ja bih oplemenila vaš prostor tako da…»
Prostor našeg kafića, za nas ugodno relaksirajućeg, ona koristi isključivo za lov stoke sitnog i krupnijeg zuba, prodajući im muda pod bubrege. Počeli smo je doživljavati kao nekog nametnika, kao onečišćenje našeg kvartovskog prostora… Tako je nužno zaradila nadimak gospođica Smrdljivčić.
Dugo smo pratili razvoj događaja, padale su čak i oklade hoće li gospođica Smrdljivčić uspjeti pred oltar privesti tajkuna, sada interno zvanoga Papak, jer su svi osim njega znali ono što on nije smio znati…za njezinu prirodnu sklonost mladićima njene dobi. Pitali smo se hoće li se, dakle, gospodin Papak ipak nekako spasiti u zadnji tren, i tome smo se potajice i nadali.
No, kad se činilo da je već sve gotovo jer, procurilo je, da je gospođica Smrdljivčić trudna i da svadbena zvona samo što se nisu oglasila, eto ti deus ex machina iliti iznenadnog obrata. Umjesto vjenčanja – prekid. Veze, a i trudnoće.
Papkova kći, Smrdljivčićkine dobi, nekome iz ulice u povjerenju je rekla da si je njezin tata dao napraviti vezektomiju, još dok je mama bila živa, nakon njezinog četvrtog, vrlo rizičnog poroda.
A gospon Papak, koji je svojim zaključnim činom, na naše veselje, konačno prestao biti papak, komentirao je iseljenje svoje privremene, ahm družice, posve kratko: «Odlučio sam napraviti propuh!» Bilo je i vrijeme.
* * *
Ispred našeg omiljenog kafića ovih je dana gomila uredskog namještaja, hrpa registratora, kutija… Arhitektonski biro, s kata iznad, seli na drugi kraj grada.
Gospođice Smrdljivčić nema već nekoliko dana. Prozori njenog ureda širom su otvoreni.
Zaista, dobar propuh čuda čini!
Post je objavljen 17.09.2006. u 11:13 sati.