Marketing
EKRAN PRIČE
Prošlog tjedna, dok blog nije bio u funkciji, zalutala sam na stranice nekog književnog foruma. Datumi postova pokazuju da forum nije baš posjećen. Otvaram tako temu Ekran priče iz svibnja ove ili prošle godine, ne sjećam se, moguće je jedno i drugo. Žali se forumašica kako joj od dvije priče koje smatra dobrima nijedna nije ušla u uži izbor od dvjesto najboljih priča. Nakon čitanja priča koje su u taj izbor ušle, našla se malo u čudu. Kao i ja, moram priznati. I to ne jednom. Neću reći da nisam bila razočarana i pomalo ljuta. Osobito prvi put kad mi je zaista bilo jako stalo (priču Poljubac života već sam objavila na blogu) Jesam. Ne bih bila poslala priče da mi nije bilo stalo. 
Nijednom nisam imala primjedbe na priče koje su zauzele prva tri mjesta – uvijek su to bile izvrsno napisane priče dobrog sadržaja. No među ostalima bilo je zaista svakakvih – de gustibus non est disputandum, no ja očito ne spadam onamo. To mi je situacija jasno stavila do znanja. Kad bolje razmislim, uistinu ne spadam. Pišem duže stvari, volim opise i prirodu. Ovdje sam se morala potruditi da pronađem inspiraciju za dovoljno sažetu temu, napisati je na kartici, kartici i pol i zatim sažimati, oduzimati, vraćati, ponovo oduzimati nešto drugo... jer u tom natječaju postoji strogi limit u pogledu broja znakova koliko ih priča smije sadržavati. Nije to za mene. Volim pisati, ali slobodno i samo ono što zaista želim napisati. Zato mi i pisanje bloga pričinjava veliko zadovoljstvo. 
Ovo je posljednja priča koju sam poslala proljetos. Napisala sam je opušteno i sa zadovoljstvom, svjesna da nema osobit sadržaj i završetak. Naravno, nije ušla u prvih dvjesto. Ako vam se unatoč tome čita, ovdje je. Dovoljno je kratka za blog, danas kad nemam inspiracije (zapravo imam, ali ono što sam počela pisati ispalo je neobično i meni samoj, pa sam odustala i vratila se u prošlost). 
Slijedi priča koja i nije priča (impresija možda?):
POVRATAK KUĆI
Guram masivna drvena vrata i izlazim na ugodno prohladni zrak. Titra mi pred očima dok se spuštam niz stepenice izlizane stopalima mnogih generacija. Blijedoplavo nebo ravnodušno se ustobočilo nad gradom. Teškim korakom krećem prema tramvajskoj stanici. Drvored lipa na Savskoj još sanja svoj zimski san. Vučem umorne noge i pitam se koliko će vječnosti proteći dok se suho granje iznad moje glave ne okiti lišćem, a skromni žuto zeleni cvjetovi počnu se zamamnim mirisom nadmetati s ispušnim plinovima u ljetnoj sparini. Svejedno. Noge bole, torba je teška, glava puna žamora i strke. Dvanaestica se zaustavlja, vrata se otvaraju i gutaju nove putnike. Iz uspavljujuće sigurnosti tramvajskih kola promatram svijet mimo kojeg prolazimo dok on prolazi mimo nas. Ljudi zaviruju u izloge dućana, žene guraju dječja kolica, starac sjedi na niskoj ogradi koja obrubljuje travnjak, oskudni gradski travnjak pun psećeg izmeta, opušaka i papirića, ali ipak travnjak, raskošno obasjan prvim pravim proljetnim suncem. Crkva Svetog Josipa gostoljubivo je otvorila vrata novorođenom proljeću. Na trenutak do mene dopre onaj tajanstveni miris, mješavina cvijeća, zapaljenih svijeća i davno ugašenog ali ipak prisutnog tamjana u sjenovitom crkvenom hladu. Tramvaj krene, miris vrućeg bureka iz nečije vrećice nadvladao je ostale mirise i suvereno se proširio cijelim kolima. Dok dođemo do Remize bit će zaboravljen, zamijenjen nagovještajem gladi koju je probudio. Djetinji strah da će se vrata zatvoriti prije nego što izađem i tramvaj krenuti dalje tjera me da požurim prema izlazu. Dosad usklađeni zajedničkim kretanjem počinjemo smetati jedni drugima. Guraju me. Istrgnem se iz bujice i pričekam da prođu. Nitko ne ide na moju stranu.
Mala djevojčica s ručicom u djedovoj velikoj ruci i odrasla žena koja otečenih nogu, natovarena stvarima hita kući – to sam ja, i sada i onda i bezbroj puta u međuvremenu. Dok skrećem u Puljsku obasjanu suncem u iščekivanju novog lisnatog svoda moja ruka kao nekad počiva u sigurnom stisku – pozdravljamo oronule zgrade u kojima tramvaji spavaju, zatim nastavljam sama. Miris kvarta, osjećaj blizine obuzima me dok polako hodam ulicom Srednjaci. Stare zgrade, drvoredi breza među parkiranim automobilima, nepoznati ljudi koji idu za svojim poslom, susjedi, vlasnici pasa u šetnji, djeca na povratku iz škole, pozdrav prodavačice u kiosku. Penjem se stepenicama i zastajem pred ulazom. Vrata izgledaju veća nego prije. Otključavam ih i ulazim. Ustajali zrak unutrašnjosti dodiruje mi obraze. Povratak kući utonuo je u prošlost. Lagano se prignem i uđem u sjenovitu mekoću doma.
Post je objavljen 16.09.2006. u 19:19 sati.