Neki dan sjela sam na klupicu u parku čekajući frendicu koja je kasnila. Bilo je oko podneva, sunce je pičilo, ali sam na sreću pronašla jednu klupicu u hladu. Mirnoća tog trenutka bila je posebna, magična. Pogled na svu tu veselu, zaigranu i bezbrižnu dječicu pobudio je u meni mnogo lijepih uspomena. Sjedila sam, promatrala ih, uhvatila me neka sjeta i nostalgija. Nostalgija ze bezbrižnim danima našeg djetinjstva, za slobodom, za igrom. Za svijetom koji je jednostavan i savršen, svijetom u kojem su svi ljudi dobri i pošteni.
Vrijeme jako brzo prolazi, nisam se ni snašla a već sam osamnaestogodišnja djevojka, brucošica, osoba koja je doživjela svoju prvu ljubav, osoba koja je doživjela sreću i tugu, razočaranja, spoznala mnogo o sebi ali i o drugima, osoba koja je svaki dan sve zrelija i odraslija.Gdje su oni naši bezbrižni dani? Sati ispunjeni igrom i iskrenim, glasnim smijehom? Ostaju samo uspomene...
Stella
Post je objavljen 16.09.2006. u 17:40 sati.