Marketing
Knock Me Down
Eto....
Došao sam do nekakve mrtve prekretnice u životu... svaki dan proživljavam deset puta intenzivnije nego prije... proučavam ljude, pokušavam ih razumjeti, pokušavam shvatiti zašto sam toliko prokleto drugačiji... puno me ljudi znaju kao zajebanta i nekima to ide na živce dok nekima ne. Ali samo neki znaju da ispod tih svojih zajebancija, ispod fori i zezanja ima brdo kompleksa, jada i sranja... ali prije sam bio takav, jadan i išao sam svima na živce.... idem doduše i sada mnogima na živce ali me ne smeta... naviknem se s vremenom. Uvijek, ali UVIJEK sam stajao iza odluke da se nikome potpuno ne povjerim... barem dok ne nađem razlog da postupim drugačije. Mrzim to što katkada moram biti ja. Mrzim svoja prokleta dva metra, dao bih sve da sam niži bar 30 centimetara... jednostavno čini se da se uklapam bilogdje, a neuklapam se nigdje ustvari... i toliko mi stvari postane depresivno... moja vlastita soba mi je tako depresivna da nemogu katkada zaspati! :( sranje teško
ali unatoč tome, ja idem dalje, uz sva sranja koja su mi se dogodila i koja će mi se tek dogoditi... prije bih napravio najklasičniju stvar, popizdio i ošo slušati depresivne pjesme... radim to i sada doduše, ali danas me mnogo više boli briga, više nemam snage i volje osjećati, razmišljati...
Često sam bio u uvjerenju da imam samo sebe, gitaru i ništa više... proklet da sjedim, bediram i sviram satima, psujući sve što me je rastuživalo...
Tako se više neželim nikada osjećati... polako umirati iznutra sam... ne razmišljajući o sebi, misleći samo na svoje vlastito propadanje... svirajući... I don't ever wanna feel... like I did that day
Ali sada barem znam kako se on osjećao...
Post je objavljen 16.09.2006. u 02:31 sati.