Well... poslali su me na prisilni GO... jer imam jo 11 dana GOa a do isteka ugovora je jo 10 radnih dana ^^
tako da moda i do ZGa navratim... jao koliko sam kava obećao...
no najgori dio je ta ne elim gnjavit ljude da spavam kod njih i tome slično... sve oni već imaju svoj ivot... a ja ne mogu odlaziti i dolaziti kako elim... i to je i glavni razlog zato proli GO nisam nigdje iao...
anyway... danas sam poslao jedan mail na sve blagajnike u banci... dobio sam i par "hvala" natrag... no dobio sam i jedan mail koji kae da ne gnjavim ljude sa religijskim glupostima *g*
Ne moete vjerovati koliko sam smiren... prepustio sam se "bogu" ta se kae... i apsolutno me "nije briga"...
Ako Bog postoji... on će me voditi... ako ne postoji... ja ću se voditi u uvjerenju da me on vodi... ali kako god okrenem... it's a win/win situation ;o)
Tako da... ljudi koji će moda sljedeći ili preksljedeći tjedan bit u zgu i imat vremena za kavu... javite se jer moda navratim... ali nita ne obećajem radi smjetaja... a sada ću vam jo napisati mail koji sam danas poslo drugima... pa idem malo mozak pustit na pau... lijepo je tmurno vrijeme... taman za mene ^^
(btw... ovo je moj 210ti post... jei! ^^)
Vozio sam tako na posao kao i svaki radni dan, slušajući glazbu na radiju.
Napokon stigavši, izađem iz auta i krenem prema zgradi di radim. Došavši do zgrade
brzo ulazim unutra, no otvaram vrata tek dovoljno kako bih ja ušao. Isusa
ostavljam vani. I dok ja odlazim prema dizalu on stoji na ulazu, dlanovi na stalku,
i gleda me kako polako nestajem dok se vrata od dizala zatvaraju. I sa tugom u
očima, Isus se okrene i sjeda na obližnju klupicu kako bi me strpljivo čekao
idućih 8 sati.
Prva 2 sata na poslu.
Grintav sam i stalno se tužakam jer stvari mi stvari ne idu za rukom.
Isus i dalje sjedi na klupici i gleda prema meni, razmišljajući koliko rado bi
mi htio pomoći.
Vrijeme ručka.
Razdražen sam i ljutit što moram raditi na ovome radnome mjestu i širim svoj
nemir i gorčinu svima oko sebe. Isus se došeta na drugu stranu zgrade gdje je
moj ured, podigne pogled prema meni u nadi da stekne moju pozornost, no ja ga ne
zamjećujem; moj fokus je na mojim svjetskim problemima. Isus se tada vrati na
svoju klupicu, sjedne, i nastavi me čekati gledajući prema mojem katu te pomisli
"Otišao je unutra sam i bez zaštite. Da me bar poveo sa sobom. Kada će
naučiti?"
Kraj dana.
Iscrpljen sam, dotučen, bez energije, iritiran i frustriran.
I kako izlazim iz zgrade, Isus se diže sav sretan u želji da me zagrli, utješi
i vrati snagu. Ali ja nisam raspoložen za njega. Na poslu su me izmučili sa
svih strana i sada mi nije ni na kraju pameti da me netko ometa.
Gospodin mi je pružao tu milost i pokazao mi je kako se ja ponašam. Pokazao mi
je svaki moj čin i što najviše boli, a ujedno je i ljepši dio svega, pustio je
da sam iskusim djelić onoga kako se on osjeća zbog mojeg stava i mojih djela.
Ostavio sam Isusa vani i zamalo mu zalupio vrata u lice.
Sa vremena na vrijeme nas posao pregazi i zaboravimo "povesti Isusa sa nama".
Možda ne idemo uokolo psujući svakoga ili ne tučemo druge ali što naše radnje i
misli govore o nama?
"Mi smo sol Zemlje i svjetlo svijeta. Grad izgrađen na brijegu se ne može
sakriti. Niti ljudi zapale svijeću i stave ju u ormar. Stave ju na postolje da
osvjetljava prostoriju i svih u njoj."
Mat. 5:13-15
Mi bi smo trebali oni koji donose mir u svoju radnu okolinu a ne oni koji
stvaraju nemir. Mi bi smo trebali biti oni koji svoje darove i sposobnosti stavljamo
na stol kako bi smo pridonijeli u KOJEM GOD poslu kojega nam je Gospodin
odabrao.
"Što god radiš, radi to sa svim srcem svojim, kao da radiš za Gospodina a ne za
čovjeka, jer znaš da ćeš od Gospoda dobiti nasljedstvo kao nagradu. Gospodin
Spasitelj je onaj kojemu služiš."