Kada je agresor napao Bosnu,nalazio sam se u blizini Vlasenice,gdje sam zivio.Nakon sto je Vlasenica pala,selo je napadnuto artiljerijskom paljbom 31.maja 1992.Nekoliko dana nakon toga,bili smo prinudjeni da napustimo selo koje je bilo do temelja spaljeno i unisteno.Od nas 98 uhapsenih svega je 12 prezivjelo.Skupa sa dvojicom muskaraca,odveden sam u selo Raca gdje su pocela prva mucenja.Nakon sto su nam oduzeli sve sto imamo,vezali su nas celicnim zicama.I dok su nas jedni tukli,drugi su jeli i pili.Kad bi se jedni umorili od tuce,drugi bi preuzimali posao.Slomili su mi desno rame i izbili sest zuba.Cigare su na meni gasili.Onesvijestio sam se od mucenja i ne znam koliko sam dugo bio u nesvijesti.Probudilo me je roktanje svinja.Dosavsi sebi,uvidio sam da lezim u blatu,medju svinjama,gdje su me cetnici bacili,da bi svinje umjesto njih dovrsile posao.Ali,vec sutradan sam se nasao ponovo u Vlasenici.U kancelariji SUP-a sam prepoznao komsiju Zorana Obrenovica koji je trebalo da me ispituje.Pravio se da me ne prepoznaje.Na njegovom stolu je bio puskomitraljez umrljan krvlju.U jednom uglu sale,komadi ljudskog tijela bez glave,krv po podu.Na zidovima tragovi rasutog ljudskog mozga.Uzasno!
Ispitivali su me i mucili cetiri dana.Pitali su za druge,trazili oruzje.Ali,mi nismo imali naoruzanja.Za kaznu sam morao kupiti rasute dijelove tijela u jednu kesu.Prijetili su da ce i mene isjeci na komade.Potom su me prevezli na drugi kraj Vlasenice,u skladiste oruzja bivse JNA.Hiljadu i po zatvorenika,civila,zena,staraca,djece i muskaraca srednjeg doba,stiskalo se na betonu.Svakog dana"vojvode"su izvodile i ubijale po 10 do 15 ljudi.Mnogi su podlegli mucenju.Tukli su i ubijali bez reda,zene,djecu,starce.Medju njima sam prepoznao mnoge komsije.Mnoge starice,Srpkinje,dolazile su da nam psuju"balijsku i tursku mater".Boga sam molio da me ubiju,smrt je divna u odnosu na ovu torturu..Ostao sam tu do 28. juna`92.Toga dana su nas sabili u 12 autobusa i odveli u logor Batkovic kod Bijeljine.Za dobrodoslicu,cetnici poredani u spalir od 50 metara,udarali su nas zeljeznim palicama.
Nemoguce je opisati sve uzase koje sam dozivio i gledao sedam mjeseci u tom hangaru,gdje se ni jednom nisam ni umio,ni okupao.Jedan hljeb smo imali na 20 osoba.Davali su nam neku kiselu,pokvarenu supu od koje smo se samo jos vise razboljevali.Svaki dan su mlatili i ubijali.Odsijecali su dijelove tijela logorasima i tjerali druge da te dijelove jedu.Tjerali su sina da jede usi vlastitog oca,ili njegov penis.Nekada bi neki otac morao zubima kidati polne organe vlastitom sinu.Pred nasim ocima su mucili zene.Nas 1500 je gledalo silovanje jedne starice od 70 godina drskom od sjekire.
Jednog dana,stigao je u logor Medjunarodni crveni krst.Cetnici su sakrili zene i djecu.Ubijali su logorase u najtezem stanju.Crveni krst je u vise navrata donosio hranu i cebad,tri cebeta po osobi.Ali,mi nismo ni vidjeli tu hranu,a i cebad su oduzeli.Polugoli,na ledenom betonskom podu provodili smo ljutu,suhu zimu.
Dana 17.januara 1993.,u nas logor je stigao Bernard Kouchner.Zbog teskog zdravstvenog stanja,zamijenili su me za cetnika.Trebalo je 64 cetnika da budu zamijenjeni za 64 Bosnjaka.Ali,
i tu su cetnici prevarili Kouchnera i oslobodili samo nas 33.Prebacen sam u Hrvatsku,u Gasince.
Kada sam otisao u Zagreb da vidim porodicu,uhapsila me hrvatska policija i odvela u logor u Capljinu,u Hercegovini.I tamo su me mucili.Nakon silnih peripetija i dokazivanja,spasen sam od UNPROFOR-a.Sa papirima koje su mi izdali,ponovo sam,zahvaljujuci jednom dobrom covjeku,prebacen u Zagreb.Zbog nepodnosljive situacije i iz straha,napustio sam Hrvatsku.
Od 2.novembra`93. nalazim se u Parizu.
Post je objavljen 15.09.2006. u 09:29 sati.